Trpimir Vedriš
Filozofski fakultet – Zagreb
Prethodno priopćenje
UDK: 930.2(497.5)”09”
PoVodom NoVog tumAČENjA VIjEStI
KoNStANtINA VII. PoRfIRogENEtA
o SNAzI hRVAtSKE VojSKE*
Podaci cara Konstantina VII. Porirogeneta o „60.000 konja-
nika i 100.000 pješaka“ koje u prvoj polovici 10. stoljeća „po-
diže krštena Hrvatska“ bili su u hrvatskoj historiograiji dugo
prihvaćani kao vjerodostojni. Nakon što je B. Grafenauer među
prvima izrazio sumnju u njihovu vjerodostojnost ti su podaci u
nizu radova podvrgnuti kritici te uglavnom odbačeni kao nevje-
rojatni. Problemu broja hrvatskih vojnika u 31. poglavlju spisa
„O upravljanju carstvom“ pristupio je nedavno i srpski povje-
sničar T. Živković koji je na temelju uvida u najstariji rukopis
tog teksta doveo u pitanje tradicionalno čitanje Porirogenetove
vijesti. Ukazujući ponajprije na paleografski problem razumi-
jevanja tih podataka, Živković je ponudio i tumačenje kojim
navedene brojeve svodi na 3.000 – 4.000 konjanika i 20.000
pješaka. Predstavljajući u ovome radu najprije pregled mišljenja
odabranih hrvatskih povjesničara, autor raščlanjuje argumente
na temelju kojih su brojevi navedeni u opisu hrvatske vojske od-
bačeni kao nevjerojatni. U drugome dijelu rada autor prikazuje
i raščlanjuje novo Živkovićevo tumačenje te na temelju nekoliko
suvremenih bizantskih izvora procjenjuje njegovu utemeljenost.
Ključne riječi: Konstantin VII. Porirogenet, De administrando im-
perio, vojska, Hrvatska, rani srednji vijek
∗ Pisanje ovoga rada bilo je potaknuto dopisivanjem s dr. Tiborom Živkovićem kome zahvaljujem na tome što mi je nesebič-
no ustupio relevantne listove pariškog rukopisa DAI te ljubazno dao na uvid “rukopis” svojega rada (v. Tibor Živković, “Contribution to
the New Reading about the Constantine Porphyrogenitus’ Statement on the Numbers of Croat Horsemen, Foot Soldiers and Sailors in
Early 10th Century.” Byzantinoslavica 65 (2007): 1-9., dalje: Živković, “Contribution”.). Također zahvaljujem i dr. Warrenu Treadgol-
du na iscrpnim primjedbama i ljubazno ustupljenim člancima. Zahvalan sam dr. Milenku Lončaru koji me upozorio na više propusta
u radnoj verziji ovoga teksta, te dr. Mladenu Ančiću na konstruktivnim primjedbama i savjetima. Konačno, zahvaljujem i kolegama s
Odsjeka za Srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti koji su sa mnom podijelili svoja mišljenja o nekim od
raspravljanih problema. To su, uz ostale, ponajprije dr. István Perczel, dr. Stephanos Efthymiadis i mr. András Németh.
1
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
Uvod
Podaci cara Konstantina VII. Porirogeneta (913. – 959.) o hrvatskih „60.000 ko-
njanika i 100.000 pješaka“ u spisu De administrando imperio (dalje: DAI) izazvao
je, ne bez razloga, nevjericu novijih hrvatskih povjesničara. Međutim, ti se, čini se
preuveličani brojevi, povjesničarima starijih generacija nisu činili osobito sumnjivi-
ma. Štoviše, upravo su na temelju tih brojeva, uzevši ih doslovno, mnogi među njima
gradili pretpostavke o opsegu i moći hrvatske države u vrijeme Tomislavove vladavi-
ne. Ne treba posebno naglašavati da danas broj od „160.000 vojnika“ (odnosno oko
165.000 pridruži li im se i broj posada na brodovima), ponajprije u svjetlu istraživa-
nja brojnosti ranosrednjovjekovnih vojski, zvuči prilično nevjerojatno. Međutim taj
je podatak ipak, postavši „općim nacionalnim dobrom“, našao svoje mjesto među
temeljnim lieux de memoire popularnog doživljaja najranije hrvatske povijesti.1
Imajući na umu već poslovičan nedostatak izvora za ranosrednjovjekovno, to simbo-
lički toliko pregnantno, razdoblje hrvatske povijesti razumljivo je da svako novo otkriće
izaziva zanimanje stručnjaka i šire društvene zajednice. Živkovićevo novo čitanje sva-
kako je vrlo svjež i zanimljiv pokušaj rješavanja jednog od do sada neriješenih pitanja iz
najranije hrvatske povijesti. Predmet je ove rasprave Porirogenetova vijest o vojnoj snazi
Hrvatske u prvoj polovici 10. st. i to ponajprije u svjetlu Živkovićevog novog čitanja i tu-
mačenje broja konjanika i pješaka navedenih u DAI 31.71-72.2 Temeljna je nakana ovim
radom predstaviti to novo tumačenje te o njemu donijeti kritički sud. Vjerujem, naime,
da bi izneseno tumačenje, ako se pokaže prihvatljivim, moglo utjecati ne samo na dalj-
nju raspravu o pitanju vojne snage hrvatske države početkom 10. st. već i na tumačenje
šireg problema doseljenja i društvene organizacije Hrvata u ranome srednjem vijeku.3
1. Hrvatska historiograija o broju „Tomislavovih vojnika“
1.1. Starija historiografija
Stavove hrvatskih povjesničara o vijesti cara Konstantina Porirogeneta o broju
hrvatskih vojnika moglo bi se razmjestiti duž skale od nekritičkog prihvaćanja do
1 Tj. Porirogenetova se vijest kao vjerodostojna, osim u dijelu historiograije, još uvijek vrlo često navodi u različitim prigod-
nim, nastavnim, poluznanstvenim i općenito popularnim izdanjima.
2 Problem broja i ustroja hrvatske mornarice ovdje je svjesno izostavljen.
3 Imajući na umu ponajprije pretpostavljeno zanimanje hrvatskih povjesničara za raspravljani problem, te u duhu konstruk-
tivnog dijaloga s autorom, ovaj rad predajem u tisak u obliku kraćem od izvorno zamišljenoga. Naime, rastuća literatura o ranosrednjo-
vjekovnom ratovanju, kao i sve veća dostupnost relevantnih izvora, dopuštaju (i obvezuju!) nam raspravljati o problemima poput ovoga
sa znatno više preciznih podataka i utemeljenih argumenata no što je to bio slučaj još prije nekoliko desetljeća. Stoga dio materijala
prikupljenog za potrebe ove rasprave namjeravam prirediti kao zaseban rad o uređenju i brojčanim odnosima u karolinškim i otonskim
vojskama s jedne, te bizantskoj vojsci s druge strane. Ta su pitanja, od temeljnog značenja za dalji tijek rasprave, ovdje svjesno izostav-
ljena ili tek dotaknuta.
2
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
potpunog odbacivanja. Bez namjere da ovdje navedem svaki spomen Porirogene-
tove vijesti u hrvatskoj historiograiji, želio bih još jednom dati pregled mišljenja
nekolicine najznačajnijih povjesničara o tom problemu.4
Upisujući se u niz povjesničara koji su se, makar ukratko, bavili tim problemom,
na vijest Konstantina Porirogeneta među prvima se osvrnuo jedan od utemeljitelja
moderne hrvatske historiograije, F. Rački. On je, ne raspravljajući o njihovoj vjerodo-
stojnosti, najprije iznio mišljenje da se ti podaci odnose na Hrvatsku u vrijeme kneza
Trpimira (o. 840. – 864.)5, no kasnije je, promijenivši mišljenje, zaključio da bolje od-
govaraju prvoj polovici 10. st.6 Ubrzo nakon Račkoga, na Porirogenetovu vijest osvr-
nuo se i I. Kukuljević Sakcinski. Ne baveći se podacima temeljitije naveo je mišljenje
francuskog bizantinista Rambauda koji je, na temelju povjerenja u Porirogenetovu vi-
jest, pretpostavio i broj pučanstva ranosrednjovjekovne Hrvatske od „šesnaest stotina
tisuća do dva milijuna žitelja.“ 7
Ubrzo nakon Račkoga i Kukuljevića, o vijesti se očitovao i V. Klaić smatrajući, u
okviru tadašnjeg općeg shvaćanja o rasprostranjenosti Tomislavove države, te podatke
prihvatljivima. Štoviše, prema njegovim riječima, „narod je grnuo jatomice pod stijeg
njegov“ te je „Tomislav mogao stvoriti vojsku kakve je tada u Europi malo bilo.“8 Osim
tog osvrta u njegovom poznatom pregledu hrvatske povijesti, Klaić je podatke spomi-
njao i u drugim raspravama poput one iz 1925., no u tom slučaju, tek u kontekstu do-
kazivanja postojanja dvaju vladara imenom Krešimir.9
U vrlo sličnome duhu o navedenim su brojevima pisali i autori čiji su radovi, ma-
hom kao pretisci, skupljeni u Zborniku kralja Tomislava objavljenom povodom obi-
lježavanja „tisućite godine“ hrvatskoga kraljevstva. Tako je npr. bugarski povjesničar
M. S. Drinov (prije Račkoga) smatrao da se Porirogenetovi podaci odnose na razdo-
blje Tomislavova vladanja kad je, prema njegovom tumačenju, Hrvatska „podložila
sebi i Bosnu, bar njezinu veću, zapadnu polovinu“ te stekla „neki politički utjecaj
među južnodalmatinskim plemenima“ (nakon čega autor navodi i Porirogenetovu
vijest o broju vojnika)10. Slovenski povjesničar Lj. Hauptmann, očito ne sumnjajući
4 Za sažeti pregled stavova nekoliko autora koji nisu ovdje navedeni vidi: Ante Nazor, „Hrvatska vojska u ranom srednjem
vijeku (činjenice i mitovi),“ Polemos 3/2 (2000): 96 (dalje: Nazor, „Hrvatska vojska“).
5 Franjo Rački, Odlomci iz državnog prava hrvatskoga za narodne dinastye (Beč: F. Klemm, 1861.), 24 (dalje: Rački, Odlomci).
6 Franjo Rački, ur., Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM 7 (Zagreb: Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti, 1877.), 399 (dalje: Rački, Documenta).
7 Ivan Kukuljević-Sakcinski, „Tomislav, prvi kralj hrvatski,“ u: Zbornik kralja Tomislava, Posebna djela JAZU,
XVII (Zagreb: JAZU, 1925.), 56-57.
8 Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, sv. 1 (Zagreb: Lav. Hartmann
(Kugli i Deutsch), 1899.), 72.
9 Vjekoslav Klaić, „Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara,“ u: Zbornik kralja Tomislava, Posebna djela JAZU, XVII
(Zagreb: JAZU, 1925.), 114.
10 M. S. Drinov, „Pogled na najstariju povijest Hrvata, Srba i južnodalmatinskih Slavena,“ u: Zbornik kralja Tomislava, Posebna
djela JAZU, XVII (Zagreb: JAZU, 1925., 28. (rad je izvorno tiskan 1875. pod imenom „Южные Cлавяне и Bизантiя въ х. в.“).
3
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
u vjerodostojnost podataka, raspravljao je o vremenu na koje se oni odnose te zaklju-
čio da izvještaj o broju konjanika i pješaka treba smjestiti „nekako godine 924.“11
Osim nekoliko navedenih pretisaka, u Zborniku kralja Tomislava umjesto uvoda
objavljen je i opširan rad G. Manojlovića posvećen „tisućljeću drevnoga hrvatskog kra-
ljevstva“. Porirogenetovoj vijesti posvetio je dosta prostora nastojeći opravdati, odno-
sno objasniti neobično velike brojeve.12 Manojlović, poput svojih suvremenika, vjero-
dostojnost podataka nije doveo u pitanje te je u prilog svojem povjerenju iznio i neko-
liko zanimljivih pretpostavki. Ponajprije, uočio je činjenicu da je Porirogenet pišući o
broju vojnika koje „podiže krštena Hrvatska“ upotrijebio glagol ἐκβάλω u prezentu, na
temelju čega je zaključio da je pri sastavljanja odlomka o hrvatskoj vojsci pisac koristio
stariji, opisivanome stanju suvremeni dokument. Također Manojlović je upozorio i na
činjenicu da u opisu stanja hrvatske vojske nakon polovice 10. st. nedostaju brojevi te je
zaključio da je Porirogent ili zaboravio popuniti praznine u tekstu ili te podatke nikad
nije dobio. Manojlović je također bio uvjeren da se podaci odnose na „prethodnika
Krešimira“ tj. na „kneza Tomislava koji je proglašen kraljem između 914. i 925.“ 13
Što se tiče brojnosti opisane kopnene vojske, Manojlović je velik broj pješaka i
konjanika pokušao objasniti time što se u slučaju Hrvatske nije radilo o „stalnoj sta-
jaćoj vojsci poput bizantske“ već o „čitavom muškom stanovništvu sposobnom nositi
oružje, okupljenom pod zastavama njihovih plemenskih ili teritorijalnih poglavara.“
U prilog vjerodostojnosti navedenih brojeva dodao je i pretpostavku da su stalne ma-
đarske prijetnje ne samo stvorile snažniju potrebu za konjicom na sjeveroistočnom
hrvatskom prostoru nego i upotpunile redove hrvatske vojske velikim brojem izbje-
glica iz Panonije.14 U svjetlu rasprave o „nastojanju oko ujedinjenja dviju Hrvatska“
Manojlović je smatrao da velikom broju „Tomislavovih vojnika“ treba pribrojiti i
Neretvane15, ali i određen broj Srba koji su sa Zaharijom izbjegli u Hrvatsku nakon
što je Srbija poražena od Bugara.16 Konačno, Manojlovićevo je tumačenje sažeto u
zaključku da je takva vojska „pretpostavljala političku organizaciju veću od same
ujedinjene Hrvatske“ te je stoga ona odgovarala „naoružanoj sili područja i zema-
lja... pod upravom kralja Tomislava“.17 Iako dio njegovih razmišljanja ponešto odiše
„političkom korektnošću“ sredine 20.-ih godina 20. st., Manojlović je u svome radu
iznio nekoliko pretpostavki koje, čini mi se, ni do danas nisu izgubile na svježini.
F. Šišić, kao najznačajniji predstavnik iduće generacije hrvatskih povjesničara,
također je bio uvjeren u vjerodostojnost Porirogenetove vijesti. Štoviše, na temelju
11 Ljudmil Hauptmann, „Karantanska Hrvatska,“ u: Zbornik kralja Tomislava, Posebna djela JAZU, XVII (Zagreb: JAZU,
1925.), 101-102.
12 Gavro Manojlović, „Le millénaire de l’ancien royaume croate,“ u: Zbornik kralja Tomislava, Posebna djela JAZU, XVII
(Zagreb: JAZU, 1925.), XI-LXXI (dalje: Manojlović, „Le millénaire“).
13 Manojlović, „Le millénaire“, XXII.
14 Manojlović, „Le millénaire“, XXIII.
15 Manojlović, „Le millénaire“, XXVI-XXVII.
16 Manojlović, „Le millénaire“, XXX-XXXI.
17 Manojlović, „Le millénaire“, XLIX.
4
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
tih podataka smatrao je da su takvoj „vojnoj snazi odgovarali i politički uspjesi“
(podrazumijevajući tu sjedinjenje „Panonske Hrvatske“ s „Dalmatinskom“ i dr.).18
Na liniji tradicionalne argumentacije Šišić je stoga smatrao i to da „se krupni broj
vojske ne da zamisliti bez Panonske Hrvatske, osobito konjaništvo, a tako ni jaka
mornarica bez neretljanskih otoka [...], kao i dalmatinskih gradova...“19 Da ne bi
bilo nikakve sumnje o Šišićevom stavu dostaju sljedeće riječi: „Ti su brojevi potpuno
pouzdani, a usporedimo li ih s onima što znamo o savremenoj vizantiskoj carskoj
i mletačkoj mornarici, od kojih prva imađaše oko 300 brodova, a druga oko 200,
onda tek poimamo da je Hrvatska u prvoj polovini X. vijeka bila faktično važna sila
na moru.“20 U svojem kasnijem pregledu hrvatske povijesti Šišić je zabilježio tek da
„suvremeni car kaže“ da je Hrvatska imala toliko vojnika.21
Na tragu svojih prethodnika G. Novak navodi Porirogenetovu vijest kao potvrdu
„do koje je visine i snage podigao Tomislav Hrvatsku“.22 Za njega je „tekst suvremenog
cara-pisca suviše jasan, i po svojim točnim podacima, a i po stilu koji odaje poštovanje
prema tolikoj snazi Hrvatske“. Novak također dodaje da je razumljivo „da se ovi broj-
čani podaci mogu uzeti vjerojatnim samo za slučaj najvećeg ratnog napora.“23
Sve u svemu, čini se da se među povjesničarima do sredine 20. st. zaista nije poja-
vila nikakva sumnja u vjerodostojnost Porirogenetove vijesti. Ako je kakva zadrška i
postojala, izražavana je, čini se, tek nešto „nježnijom retorikom“. Na primjer, A. Dabi-
nović je u svojem pregledu hrvatske državne i pravne povijesti uočio da je „Hrvatska,
kako su to barem tvrdili bizantski izvjestitelji (kurziv T.V.), mogla podići oružanu silu
od 100.000 pješaka i 60.000 konjanika“.24 Nešto kasnije sličan se nagovještaj sumnje
možda može iščitati i iz osvrta Lj. Karamana koji, također ne dovodeći podatke otvo-
reno u pitanje, ipak suzdržano navodi da „to kaže Konstantin Porirogenet“.25
Tračak suzdržanosti koji je možda moguće naslutiti iz radova autora poput Da-
binovića prerastao je međutim uskoro u otvorenu sumnju. Naime, nasuprot hrvat-
skim povjesničarima s kraja 19. i prve polovice 20. st. koji su bezrezervno prihva-
ćali Porirogenetovu vijest u njezinu se vjerodostojnost počelo otvoreno sumnjati
krajem 50-ih godina 20. st.26 Čini se da je vjerodostojnost vijesti u pitanje prvi
18 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1925.), 413 (dalje: Šišić,
Povijest Hrvata).
19 Šišić, Povijest Hrvata, 413, (n. 21).
20 Šišić, Povijest Hrvata, 413 (n. 21). O tim omjerima u svjetlu novijih istraživanja dakako danas nema mnogo smisla raspravlja-
ti. Bizantska je lota početkom 10. st. ne samo brojem već i „nosivošću“ svojeg brodovlja daleko premašivala snagu hrvatskog brodovlja
o kojem piše Porirogenet.
21 Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, prir. Jaroslav Šidak (Zagreb: Matica hrvatska, 31962.), 122.
22 Grga Novak, Prošlost Dalmacije (Zagreb: Hrvatski izdavalačko bibliografski zavod, 1944.), 103.
23 Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća (Split: Marjan tisak, 22004.), 109.
24 Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest (Zagreb: Matica hrvatska, 1940.), 68.
25 Ljubo Karaman, „O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII. st.,“ Historijski zbornik XV (1962): 257.
26 Vrijeme je to kad je hrvatska medijevistika snažnije izložena utjecaju drugih jugoslavenskih historiografskih tradicija. U
tome kontekstu nisu isključivo podaci o broju vojnika dovedeni u pitanje. Radi se o jednom širem „relativiziranju, pa i osporavanju slike
o Tomislavu kakvu su u hrvatskoj historiograiji oblikovali Ferdo Šišić i Miho Barada“ (Tomislav Raukar, „Kralj Tomislav u hrvatskoj
5
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
otvoreno doveo slovenski povjesničar B. Grafenauer. Njegovo se osporavanje ne
može smatrati temeljito argumentiranim, no ono sadrži temelj većine kasnijih pri-
mjedbi. Za Grafenauera ti su brojevi jednostavno preveliki za državu kakva je, u
najboljem slučaju, mogla biti Hrvatska početkom 10. st. Oslanjajući se na podatke
o oko 2.500.000 stanovnika za tadašnji istočni dio franačkog carstva, te 900.000
stanovnika za područje današnje Poljske, Grafenauer je zaključio da su „apsolutne
brojke Konstantina Porirogeneta dakako previsoke i potpuno nevjerojatne“.27
Ubrzo nakon Grafenauera i srpski je povjesničar B. Ferjančić upozorio na to da
su „ti brojevi svakako preterani, jer bi njihovo usvajanje pretpostavljalo da je Hrvat-
ska imala veću vojnu silu od Vizantije“28. Ferjančić je dodao i to da je Porirogenet
vjerojatno „samo za ovaj period [o. 950 g.] imao tačne podatke o vojnoj pomorskoj
snazi Hrvata“, te je znajući da je nekoliko desetljeća ranije Hrvatska raspolagala s još
većom vojnom silom „došao do navedenih neverovatnih brojeva.“29
Put kritici unutar hrvatske historiografske tradicije otvorila je N. Klaić napisavši
da su ti „podaci pretjerani i netočni“30. Oslanjajući se prije svega na Grafenauerovu
pretpostavku o „jedva preko pola milijuna stanovnika“ tadašnje Hrvatske autorica je
zaključila da bi „tako velik broj vojnika pretpostavljao pučanstvo od približno 2 mili-
juna, što je dakako za tadašnju Hrvatsku više nego pretjerano.“31 Međutim, treba do-
dati da je, usprkos odbacivanju, N. Klaić te podatke ipak smatrala „dragocjenima“.
Nakon što su ih navedeni povjesničari radikalno osporili, podatke su kao vjero-
dostojne, sasvim izvjesno na tragu smjera u hrvatskoj historiograiji kojeg je T. Rau-
kar opisao kao „pomak prema stvaranju slike o prostorno moćnoj i politički sjajnoj
hrvatskoj državi u doba Tomislava“32, ponovo zastupali J. Lučić i V. Košćak. Tomi-
slavova je država za Lučića „tako jaka pomorska i kopnena snaga koja se mogla su-
protstaviti i oduprijeti ne samo Simeonovoj sili nego i svakome drugom napadu bilo
koje velesile tadašnjega mediteranskog svijeta. Zato su te brojke nesumnjivo točne.“33
historiograiji 1925.-1995,“ u: Josip Bratulić, ur. Prvi hrvatski kralj Tomislav (Zbornik) (Zagreb: Zajednica Duvnjaka ‘Tomislavgrad’,
1998.), 211 (dalje: Raukar, „Kralj Tomislav“).
27 Bogo Grafenauer, „Prilog kritici izvještaja Konstantina Porirogeneta o doseljenju Hrvata,“ Historijski zbornik V/1-2 (1952):
31 (n. 97).
28 Божидар Ферјанчић, Византијски извори за историју народа Југославије, св. 2, Посебна изданја САНУ, кнј. 323.
Византолошки институт, кнј. 7 (Београд: Научно дело, 1959.), 45 (n. 137) (dalje: Ферјанчић, Византијски извори).
29 Ферјанчић, Византијски извори, 45 (n. 140). Međutim, ako je točna pretpostavka da je Porirogenet kao predložak koristio
stariji (službeni?) izvor, Ferjančićevo tumačenje ne zvuči pretjerano uvjerljivo. Štoviše njegovo mišljenje da je, Porirogenet došao do
„neverovatnih brojeva“ imajući na umu suvremeno brojčano stanje hrvatskog brodovlja još nema nikakve veze s brojem konjanika i pje-
šaka. Ako je pak pod „neverovatnim brojevima“ mislio isključivo na brodovlje njegovo je tumačenje opet neuvjerljivo jer broj brodova i
ne zvuči nevjerojatno velik kao što je to dobro primijetio i Manojlović („Le millénaire“, XXII.) i ponovo Živković (“Contribution“, 7.).
Nasuprot tome broj brodova i dalje pretjeranim smatra npr. Nazor, „Hrvatska vojska“, 140.
30 Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 21975.), 284 (dalje: Klaić, Povijest Hrvata).
31 Klaić, Povijest Hrvata, 284 (n. 41).
32 Raukar, „Kralj Tomislav“, 211-212.
33 Josip Lučić, „Kralj Tomislav i njegovo doba,“ Nastava povijesti 2 (1972): 40 (dalje: Lučić, „Kralj Tomislav“). U popratnoj
bilješci (n. 40) Lučić dodaje da „većina hrvatskih povjesničara smatra da je taj podatak K. Porirogeneta točan i daju prihvatljiva
obrazloženja.“
6
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
Kao i za starije autore ti su podaci za Lučića “potvrda teritorijalne veličine od Drave
do Jadrana, posjedovanja dalmatinske obale, gradova i otoka i jake mornarice.“34
Slično je mišljenje ponovio Lučić i u kasnijem radu gdje stoji da se Hrvatska u 10.
st. „ne samo prostorno proširila“ već i „dosegla svoj vojno-politički vrhunac“ za što
kao potvrdu navodi vijest Konstantina Porirogeneta.35 Slično Lučiću i V. Košćak,
na temelju pretpostavke da „takva oružana sila pretpostavlja ukupno stanovništvo
od oko 700 do 800 tisuća žitelja“, zaključuje da su “na Balkanu tada pored Bizanta
bile samo dvije sile: Bugarska i Hrvatska.“36
Napokon, nakon uzgrednih primjedbi navedenih osporavatelja Porirogenetove
vijesti (Grafenauer i Ferjančić su na problem osvrnuli u bilješkama, a N. Klaić mu
je posvetila tek nekoliko rečenica), podacima o broju hrvatskih vojnika detaljnije su
se kritički pozabavili I. Goldstein i A. Nazor. S obzirom na to da su njihovi radovi
jedina dva pokušaja da se temeljitijom argumentacijom obeskrijepi vjerodostojnost
raspravljanih brojeva i ponudi realna procjena, promotrit ćemo ih nešto detaljnije.
1.2. Ivo Goldstein
Pitanje broja hrvatske vojske u „doba kralja Tomislava“ tek je jedno od općih mjesta
tradicionalne hrvatske historiograije (ili možda točnije – „mita o kralju Tomislavu“)
koje je Goldstein oštro kritizirao u članku iz 1985.37 Polazeći od toga da je Grafe-
nauer „jednostavnom analizom ustanovio da [...] za područje Tomislavove Hrvat-
ske jedva možemo u to doba računati preko pola milijuna stanovnika“38, Goldstein
zaključuje da „izvještaj cara Konstantina [...] treba svesti na pravu mjeru“. Štoviše,
on smatra da bi se, ako se iz te procijene izuzme Slavonija (koju je Grafenauer još
uključivao u svoju „analizu“), „broj stanovnika praktički prepolovio“. Goldsteinova
se kritika temelji na sljedećim argumentima:
1) U svjetlu usporedbe s mobilizacijskim mogućnostima „pojedinih evropskih
zemalja u 19. st.“ koje su „u slučaju rata mogle mobilizirati samo 7 – 8 % stanovniš-
tva“ te odbacujući koncepciju o „općoj obavezi“ i „naoružanom narodu“ Goldstein
zaključuje da je „ekonomika hrvatskog srednjovjekovnog društva bila i suviše slaba
da izdržava veći broj vojnika, čak i u kraćem roku.“
2) Iako smatra da je „teško preciznije utvrditi kakva je bila organizacija hrvatske
vojske“, Goldstein (oslanjajući se na Brandtovu Povijest Rusije) pretpostavlja da je ona
„bila nalik na ratnu družinu poznatu iz ruske povijesti“. Preciznije, to znači da se i
u slučaju Hrvata radilo o „određenoj skupini mladih ljudi, privremeno oslobođenih
34 Lučić, „Kralj Tomislav, 40.
35 Josip Lučić, „Hrvatska na jadranskom i podunavskom prostoru u IX. i X. st.,“ Starine JAZU 58 (1980): 21.
36 Vladimir Košćak, „Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928,“ Historijski zbornik XXXIII-XXXIV
(1981): 338.
37 Ivo Goldstein, „O Tomislavu i njegovu dobu,“ Radovi Instituta za hrvatsku povijest 18 (1985): 44 (dalje: Goldstein, „O Tomi-
slavu“).
38 Ta se procjena temelji na navedenim pretpostavkama o broju stanovništva tadašnje Istočne Franačke i Poljske. Radi se tako-
đer o procjenama o kojima bi valjalo temeljitije raspravljati.
7
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
redovnih radnih dužnosti i obaveznoj da prema potrebi ratuje u interesu države.“ Uz
ovo, Goldstein pretpostavlja i to da je u Hrvatskoj početkom 10. st. na djelu mogao
biti proces „pretvaranja rodovske aristokracije u vojno zapovjedničku“. Oba predlo-
žena modela navode na zaključak o vrlo malom broju vojnika, tj. autorovim riječi-
ma: „hrvatsko društvo nije moglo izdržavati neku brojniju vojsku“ te on zaključuje
da su podaci Konstantina Porirogeneta „možda čak i deseterostruko preuveličani“.
U tom je kontekstu svakako relevantno Goldsteinovo opažanje da je i „takva vojska
u evropskim okvirima predstavljala relativnu snagu“.39
Razmatranome problemu posvetio je Goldstein ponovo nešto više pažnje desetak
godina kasnije u svojem pregledu hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti.40 Tu je, zadr-
žavši temeljni stav iz starije rasprave, kritici pridodao i nekoliko novih argumenata:
1) Pretpostavka o malom broju sudionika sukoba u ranome srednjem vijeku ilu-
strirana podatkom o broju poginulih za vrijeme vojne Petra Kandijana protiv Nere-
tvana 887.41
2) Naglašena je skupoća opremanja konjanika ilustrirana s nekoliko primjera iz
hrvatskoga ranog srednjeg vijeka (te „pojačana“ podacima o relativno malom broju
vitezova koji su sudjelovali u bici kod Bouvinesa 1214.).
3) Naglašavajući da bi o odnosu broja konjanika i pješaka „mogli svjedočiti su-
vremeni izvori“ Goldstein odbacuje omjer koji proizlazi iz Porirogenetove vijesti
(3:5) smatrajući da „djeluje neuvjerljivo“. Znatno vjerojatnijim smatra omjer konja-
nika i pješaka (1:10) koji bi, prema njemu, proizlazio iz podatka o sukobu Ljudevita
i Borne zabilježenog u Annales regni Francorum (dalje: ARF).
Navedeni podaci iz hrvatskoga srednjovjekovlja svakako su najsnažniji argument
u prilog „smanjivanju“ Porirogenetovih brojeva i oni (iako bi i o njima valjalo teme-
ljitije raspravljati) ozbiljno dovode u sumnju bilo kakve „visoke procjene“. Slično tome
navedeni podatak o broju vitezova u bici kod Bouvinesa, iako ne nužno direktno re-
levantan, svakako usmjerava dalje istraživanje u ispravnome pravcu.42 Nešto je slabiji,
iako još uvijek smislen argument tumačenja podatka o malome broju poginulih Mle-
čana kod Makarske 887. Naime, čini mi se da je, iako kroničar zaista spominje mali
broj angažiranih vojnika, svrha zapisa prvenstveno u bilježenju podatka o duždevoj
smrti, a ne o broju vojske. Usto, kao što je to slučaj s netočnim „velikim brojevima“, i
navedeni „mali broj“ (sedam) moguće je interpretirati kao simboličan.
Za razliku od tih doista relevantnih zamjedbi, posljednji navedeni primjer čini
mi se prilično nesretno odabranim. Ne osporavajući a priori opravdanost pa čak i u
konačnici moguću približnu točnost Goldsteinove procijene, čini mi se da uvođenje
39 Goldstein, „O Tomislavu“, 44.
40 Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb: Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 1995.),
291 – 295 (dalje: Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek).
41 Rački, Documenta, 374-375.
42 Prikupljanju, prvenstveno suvremenih, podataka o brojčanom stanju ranosrednjovjekovnih vojski te njihovoj usporednoj
raščlambi trebalo bi svakako posvetiti zaseban rad.
8
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
u raspravu vijesti o gubicima kneza Ljudevita u Dalmaciji ponešto oslabljuje čitavu
argumentaciju. Problem ovdje navodim prvenstveno stoga što i Živković, taj primjer,
čini se, preuzima od Goldsteina te iz njega izvodi određene zaključke. Goldstein pre-
nosi izvještaj kao da piše „u borbama u Dalmaciji stradalo je 3.000 pješaka i 300 ko-
njanika Ljudevita Posavskog“, no u izvornome tekstu stoji da je “ubijeno 3.000 ljudi
iz njegove [Ljudevitove] vojske te zaplijenjeno 300 ili više konja...” (...tribus hominum
milibus de exercitu illius interfectis et trecentis vel eo amplius caballis captis...)43. Dakle,
franački kroničar ovdje ne suprotstavlja broj pješaka i konjanika te shodno tome
navedena vijest ne govori ništa o omjeru pješaka i konjanika u Ljudevitovoj vojsci.
Štoviše, ukoliko se uopće prihvati kao vjerodostojan, taj podatak ustvari govori pro-
tiv Goldsteinovog zaključka o malom broju vojnika.44 Jer, ako je Ljudevitova vojska
u pohodu po Dalmaciji izgubila 3.000 ljudi, a ništa u tekstu ne ukazuje na to da je
tom prilikom izginula čitava vojska, nije teško zaključiti da je čitava vojska koju je
panonski knez okupio morala biti veća od spomenutih nekoliko tisuća.45
Goldstein je u dva razmotrena rada iznio niz argumenata u prilog svojoj pretpo-
stavci da bi brojeve trebalo „svesti na pravu mjeru“. Prihvatimo li doslovno njegovu
opasku o tome da bi podaci mogli biti i „do deseterostruko preuveličani“ dolazimo do
procijene o najmanje 16.000 ratnika što bi, prema prihvaćenom omjeru iznosilo oko
1.500 konjanika i 15.000 pješaka. Ne ispuštajući iz vida činjenicu da su ponuđeni bro-
jevi tek manje-više vjerojatna pretpostavka, Goldstein je svojim opažanjima prvi među
osporavateljima vjerodostojnosti Porirogenetove vijesti ponudio određenu „realnu
procjenu“ čime je nagovijestio buduće pokušaje „realističkog smanjivanja“ brojeva.
1.3. Ante Nazor
Nakon Goldsteinova osvrta, pitanju broja hrvatskih vojnika u ranome srednjem vijeku
u nekoliko je radova vrlo temeljito pristupio i stručnjak za hrvatsku vojnu povijest, A.
Nazor.46 Nadovezujući se na argumentaciju prethodno navedenih autora, Nazor je u
raspravu uveo velik broj podataka o različitim antičkim i srednjovjekovnim vojskama,
te razmatranje opsežnog problema srednjovjekovne demograije. Ostavljajući zasad
43 Annales regni Francorum, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum, ed. F. Kurze
(Hannover: Hahn, 1895.), 151.
44 Autor i sam, naime, na drugome mjestu piše da su „brojke pretjerane u tipičnoj maniri srednjovjekovnih izvora“. Goldstein,
Hrvatski rani srednji vijek, 168.
45 Ne želeći ulaziti u pitanja na koja ću se detaljnije osvrnuti na drugome mjestu želio bih tek upozoriti na sljedeće.
Okupivši u svoj savez velik broj slavenskih plemena Ljudevit je, pa makar i nakratko, kontrolirao prostrano područje koje
je tradicionalno davalo relativno velik broj konjanika. Smatram stoga da bi u svakoj budućoj raspravi o vojsci Ljudevitova
saveza bilo uputno, uz nužan oprez, osvrnuti se i na kasnoantičke izvještaje o vojnim potencijalima područja koje je taj
savez obuhvaćao.
46 Nazor, „Hrvatska vojska“, isti „Vojna oprema primorskih Hrvata u doba kneza Branimira,“ u: Hrvatska u doba
kneza Branimira (Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Benkovcu 12. lipnja 1998. godine), ur. Šime Batović
(Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Zadar: Matica Hrvatska [et al.], 2002.), 87-108 (dalje: Nazor, „Vojna oprema“),
isti, „O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku,“ u: Raukarov zbornik (Zbornik u čast Tomislava Raukara), ur.
Neven Budak (Zagreb: Odsjek za povijest FFZg – FF Press, 2005.), 83-108 (dalje: Nazor, „O ustroju hrvatske vojske“).
9
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
po strani, inače vrlo zanimljivu, raspravu o brojevima ranosrednjovjekovnih vojski
(u kojoj su mnogi zaključci tradicionalne historiograije temeljito dovedeni u pitanje),
promotrit ćemo ovdje tek neke od osnovnih pretpostavki Nazorove argumentacije te
njegove zaključke o mogućem broju hrvatske vojske početkom 10. stoljeća.
Prije nego što će detaljnije analizirati Porirogenetovo izvješće Nazor, na temelju
raščlambe nekoliko izvora koji sadrže podatke o brojevima srednjovjekovnih vojski
prihvaća opravdanost načelnog nepovjerenja modernih povjesničara prema srednjo-
vjekovnim brojčanim podacima.47 Predstavljajući kraći pregled hrvatske historio-
graije te navodeći veći broj domaćih izvora koji donose podatke o brojnosti vojski,
Nazor polazi od načelne pretpostavke da ranosrednjovjekovne vojske na hrvatskome
prostoru nisu mogle biti „naročito brojne“.48 Upozoravajući na nedostatak opsežnije
poredbene građe Nazor svoje tumačenje gradi na temelju 3 skupine argumenata:
istraživanja demografskih okolnosti, određivanja vrijednosti ranosrednjovjekovne
vojne opreme te raščlambe podataka o ratovanju u srednjovjekovnim izvorima.
1) Uočavajući ozbiljne zapreke istraživanju srednjovjekovne demograije Hr-
vatske, a na temelju do sada postignutih rezultata interdisciplinarnih istraživanja, au-
tor polazi od pretpostavke da je ranosrednjovjekovna Hrvatska bila relativno rijetko
naseljena te da su vrlo veliki dijelovi zemlje bili neobrađeni. Pretpostavka o prevla-
davanju „ambulante i ekstenzivne obrade te pastoralne nomadske i transhumantne
stočarske ekonomike“ upućuje na prihvaćanje zaključka o niskoj prosječnoj gustoći
stanovnika na području ranosrednjovjekovne Hrvatske (konkretno, Nazor navodi
procjene V. Rogića o 5 st./km za područje nekadašnje Jugoslavije, te B. Grafenauera
od 6-8 st./km za približan prostor današnje Slovenije).49 Oslanjajući se uvelike na
Goldsteinove zaključke o znatno većoj gustoći naseljenosti u priobalnim područjima
nego u kontinentalnom prostoru, zaključuje da su uvjeti za život u Međurječju, kao
„jednom od područja koje je tada moglo biti u sastavu hrvatske države,…“ bili prilič-
no nepovoljni .50 Prihvaćajući mišljenje da su mađarske provale krajem 9. st. izvjesno
utjecale na demografske prilike u Hrvatskoj, „što se moglo odraziti na potencijalni
broj vojnika na tom području“, Nazor se slaže s pretpostavkama da su se te prilike
popravile tek u drugoj polovici 10. st., nakon poraza Mađara na Leškom polju.
Prelazeći na problem Porirogenetove vijesti Nazor najprije navodi mišljenja
različitih autora o mogućem broju stanovnika Hrvatske u 10. st. utemeljena na Poiro-
genetovim podacima. Te pretpostavke, koje se opravdano mogu nazvati nagađanjima,
variraju od 500.000 do 3.500 000.51 Navodeći, ali i odbacujući izračun prema kojem
je svaki četvrti stanovnik Hrvatske bio „vojni obveznik“, Nazor zaključuje da je „tek
nešto vjerojatnija pretpostavka da je … svaki peti stanovnik bio vojno sposoban“,
47 Nazor, „Hrvatska vojska“, 98-100.
48 Nazor, „Hrvatska vojska“, 97.
49 Nazor, „Hrvatska vojska“, 105.
50 Nazor, „Hrvatska vojska“, 107.
51 Nazor, „Hrvatska vojska“, 109.
10
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
na temelju čega zaključuje da je u tadašnjoj Hrvatskoj „moralo živjeti najmanje oko
825.000 stanovnika“.52 Uspoređujući iznesene pretpostavke s mobilizacijskim poten-
cijalima suvremenih država, Nazor navodi da bi „gornja granica podnošljivog“ napre-
zanja mogla biti oko 4-5 % stanovništva što bi značilo da bi, ako je Porirogenetova
vijest točna, Hrvatska sredinom 10. st. morala imati preko 3.000 000 stanovnika.
Odbacujući taj broj kao pretjeran (čak i u slučaju „vrlo velike, ali upitne površine Hr-
vatske“), odbacuje i mišljenje prema kojem bi Porirogenet u svojem izvješću mislio na
cjelokupno vojno sposobno stanovništvo. Glavni argument protiv takvoga tumačenja
za Nazora je jasno određivanje rodova vojske u razmatranom odlomku.53 Pokušavajući
odrediti najveći mogući broj stanovnika, Nazor uzima u obzir „vjerojatno pretjera-
ni“ opseg ranosrednjovjekovne Hrvatske (koji bi, prema V. Klaiću, pokrivao nekih
110.000 km2) te dolazi do zaključka da je na tome prostoru moglo živjeti između
440.000 i 880.000 stanovnika (110.000 km2 x 4, odnosno 8).54 Smatrajući nižu pro-
cjenu vjerojatnijom Nazor je uspoređuje s podatkom o 160.000 vojnika te zaključuje
da „Porirogenetov navod o broju hrvatskih vojnika ne može biti točan“.55
2) Argument „iz vrijednosti vojne opreme“, poznat iz Goldsteinovog rada,
Nazor obogaćuje velikim brojem primjera te razložno dovodi u pitanje vjerodostoj-
nost prvenstveno broja konjanika u Porirogenetovu izvješću.56 Upozoravajući na
činjenicu da „u izvorima za hrvatsku povijest nema podataka o cijeni vojne opreme
u ranom srednjem vijeku“ Nazor ispravno usmjerava pažnju prema dvjema onovre-
menim velesilama: franačkoj državi i Bizantskome carstvu. Navodeći niz podataka
iz franačkih i bizantskih izvora zaključuje da je „zbog velike vrijednosti vojne opre-
me, u Franačkoj i Bizantu za obavljanje vojne službe vojnik morao imati znatnu
materijalnu podlogu.“57 Upućujući zatim na važnost franačkog utjecaja u ranosred-
njovjekovnoj Hrvatskoj Nazor upozorava na to da su „skupocjenu opremu … nosili
samo bogatiji pojedinci-konjanici i njihova vojna pratnja“.58 Na temelju podataka iz
više izvora Nazor ponovo naglašava da su upravo podaci o velikom broju konjanika
najproblematičniji dio Porirogenetove vijesti. Podaci koje donose ti izvori upućuju
na vrlo visoke cijene konja te navode na zaključak o relativno malom broju konja u
pretpostavljenom sastavu hrvatske vojske.59 Polazeći od pretpostavke da je „potreba
za konjem u X. i krajem XIX. st. bila gotovo jednaka“ Nazor u raspravu uvodi i po-
datke s kraja 19. st. o broju konja na područjima koja je mogla obuhvaćati Hrvatska
sredinom 10. st.60
52 Nazor, „Hrvatska vojska“, 109.
53 Nazor, „Hrvatska vojska“, 111.
54 Nazor, „Hrvatska vojska“, 111-112.
55 Nazor, „Hrvatska vojska“, 114.
56 Vidi također: Nazor, „Vojna oprema“.
57 Nazor, „Hrvatska vojska“, 119.
58 Nazor, „Hrvatska vojska“, 120.
59 Nazor, „Hrvatska vojska“, 121.
60 Nazor, „Hrvatska vojska“, 122-123.
11
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
3) Posljednja skupina Nazorovih opažanja temelji se uglavnom na usporednoj
raščlambi više izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. Odlomak „O broju
hrvatskih vojnika u X. st.“ započinje pregledom procjena o veličini suvremenih fra-
načkih i bizantskih vojski. Taj bi odlomak svakako zahtijevao nešto temeljitiji osvrt
jer se dio iznesenih procjena temelji na ponešto zastarjelim ili dvojbenim pretpostav-
kama61, no zbog složenosti i opsega problema ovdje ću se osvrnuti tek na zaključke
koji iz izloženoga proizlaze. Nazor primjećuje da „spomenuti podaci, osobito procje-
ne o brojnom stanju franačke i bizantske vojske, … čine podatke cara Konstantina
VII. Porirogeneta …vrlo upitnim“.62 Nakon što je s velikim brojem argumenata po-
dupro svoju sumnju u vjerodostojnost Porirogentovih podataka Nazor, nastoji po-
najprije „prepoznati strukture hrvatske vojske, odnosno način novačenja hrvatskih
vojnika“63. Posvećujući osobitu pažnju pitanju „vojnih pratnji“ hrvatskih vladara,
Nazor zaključuje da je „snaga hrvatske vojske ovisila o broju i veličini družina koje je
hrvatski vladar mogao okupiti i povesti u rat“.64 Naglašavajući važnost županijskoga
sustava tj. teritorijalnog ustroja hrvatske države pretpostavlja da se ustroj hrvatske
vojske u X. st., uz vladarsku pratnju, „temeljio na snažnoj banskoj vojsci i manje
snažnim županijskim postrojbama“65. Svjestan slabosti bilo kakvog pokušaja točnog
određivanja broja vojnika u ranome srednjem vijeku, Nazor ipak predlaže i svoju
„realnu procjenu“ mogućeg broj vojnika. Podrazumijevajući pod dobivenim broje-
vima tek – suvremenim rječnikom – „profesionalnu vojsku“ ili „djelatni sastav“ on
procjenjuje da je hrvatski vladar u prvoj polovici 10. st. mogao računati s otprilike
2.500 vojnika (1.100 županijskih, 700 banskih i otprilike isto toliko „kraljevskih“
vojnika). 66 Smatrajući da taj broj ne podrazumijeva cjelokupnu vojsku, te pretposta-
vivši da se vojna obveza „nije odnosila na velik broj ljudi“ autor ipak ostavlja pro-
stora postojanju „narodne vojske“ („obrane“ ili „pričuve“). Međutim, pretpostavivši
da „ne treba očekivati da je takva vojska bila znatno brojnija od djelatnog sastava“67
zaključuje da „broj hrvatskih vojnika u 10. st. nije bio veći od 10.000“68. Na temelju
iznesenog očito je da Nazor, iako naglašava da se Porirogenetovu vijest „ne smi-
je zanemariti ili prešutjeti“, podatke o hrvatskoj kopnenoj vojsci navedene u DAI
31.71-72 u potpunosti odbacuje kao nevjerodostojne.
61 Npr. podaci o franačkoj vojsci odnedavno su predmet značajne rasprave među stručnjacima za karolinšku vojnu povijest (v.
Bernard S. Bachrach, “Charlemagne and the Carolingian General Staf,” Journal of Military History 66/2 (2002): 313-357.), pretpostav-
ka o utemeljenju tematskog uređenja u vrijeme cara Heraklija već se neko vrijeme smatra pogrešnom (v. Georgij Ostrogorski, Povijest
Bizanta: 324-1453, prev. Marina i Kiril Miladinov (Zagreb: Golden marketing, 22006., 57.) i sl.
62 Nazor, „Hrvatska vojska“, 126.
63 Pitanje ustroja hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku autor razmatra još temeljitije u: Nazor, „O ustroju hrvatske vojske“.
64 Nazor, „Hrvatska vojska“, 132.
65 Nazor, „Hrvatska vojska“, 134.
66 Nazor, „Hrvatska vojska“, 134-135.
67 Nazor, „Hrvatska vojska“, 137.
68 Nazor, „Hrvatska vojska“, 138.
12
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
A. Nazor je, dakle, na temelju iscrpne analize literature i izvora, iznio dosad naj-
nižu procjenu broja hrvatskih vojnika u ranome srednjem vijeku. Njegov bi opsežan
rad zahtijevao znatno detaljniji osvrt no što okolnosti ovdje dopuštaju. No, iako bi
neke od njegovih argumentima valjalo kritički preispitati, pa i osporiti, A. Nazor je na
najtemeljitiji način dosad pristupio razmatranom problemu čim je stekao trajne zasluge
za proučavanje problema hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku. Otišavši u „ikono-
klazmu“ znatno dalje od svih svojih prethodnika iznio je niz pretpostavki i zaključaka
koje će svako daljnje bavljenje Porirogenetovom viješću morati uzeti u obzir.
***
Kao što je pokazano na temelju pregleda odabranih navoda, može se zaključiti da su
predstavnici starije hrvatske historiograije gotovo bezrezervno vjerovali u vjerodo-
stojnost Porirogenetova izvještaja. Shodno tome podatke o brojnosti hrvatske voj-
ske uglavnom su koristili kao potvrdu ili prilog svojim pretpostavkama o značenju
Tomislavove vladavine i opsegu tadašnje hrvatske države. Upravo stoga nije slučajno
ni to da su se počeci sumnje u njihovu vjerodostojnost uklopili u širi proces ospo-
ravanja tradicionalne „velike pripovijesti“ o Hrvatskoj u „doba kralja Tomislava“.
Nakon što su gotovo čitavo stoljeće (izuzimajući još starije autore) bili prihvaćeni
kao vjerodostojni, podaci Konstantina Porirogeneta o hrvatskoj vojsci dovedeni su
u pitanje tek u drugoj polovici 20. st. Iako se temeljni stav većine „kritičara“ danas
vjerojatno doima kao stvar „zdravog razuma“ treba naglasiti da ni domišljanja nekih
od starijih autora nisu lišena određene privlačnosti (mislim ovdje prvenstveno na
opažanja G. Manojlovića). No, usprkos tome, kao i usprkos pozitivnome stavu dijela
novijih povjesničara, čini se da je u većem dijelu hrvatske akademske historiograije
do kraja 20. st. ipak prevladalo mišljenje da su podaci o broju hrvatskih vojnika iz
DAI 31.71–72 „u doslovnom obliku“, u najmanju ruku, teško prihvatljivi.69
Doduše, treba odmah naglasiti i to da odbacivanje tih podataka kao nevjerojat-
nih ne mora nužno povući za sobom i umanjivanje značenja same vijesti. Naime,
preuveličani (kao i umanjeni) brojevi kod srednjovjekovnih pisaca često imaju ne
samo važno simboličko značenje već odražavaju i određene relativne odnose. Stoga
Porirogenetova vijest ipak nije bila odbačena kao besmislena. Štoviše, među novijim
hrvatskim povjesničarima postoji, čini se, i načelno slaganje oko nužnosti jednog
kritičkog prihvaćanja (u smislu simboličkog ili relativnog čitanja). Takav „kritičko-
airmativan“ stav možda najbolje opisuju riječi T. Raukara da „podaci o golemoj
vojnoj snazi Tomislavove Hrvatske jesu kroničarski veoma pretjerani i valja ih svesti
u realnije okvire, ali se osnovni smisao te vijesti (vojna moć Tomislava!) ipak iznena-
đujuće poklapa s podacima o uspjesima nad Bugarima i Ugrima.“70
69 To uskraćivanje vjere otvara i mnoga pitanja o vjerodostojnosti drugih Porirogenetovih vijesti. Jer, ako je spis DAI zaista bio
sastavljen sa svrhom obavještavanja piščeva nasljednika Romana (za što postoje vrlo ozbiljne naznake) istraživač će se s pravom pitati
zašto bi car, u tako praktičnoj stvari kao što je vojna snaga susjedne države, obmanjivao svog nasljednika?
70 Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje (Zagreb: Školska knjiga, 1997.), 38-39 (nasuprot Goldsteinu)
smatra, štoviše, da je „Tomislavova vlast nad Dalmacijom bila plodom njegove narasle snage i uspjeha u kontinentalnom zaleđu“, te
13
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
Iako se zaista čini razboritim smatrati da su navedeni brojevi u doslovnome obli-
ku pretjerani, ipak ni višestruki pozivi na njihovo „svođenje na pravu mjeru“ nisu
dosada imali nekog praktičnog značenja.71 Jer, kako odrediti po kojem su ključu ti
brojevi preuveličani? Štoviše, u svjetlu dosadašnjeg razumijevanja Porirogenetovoga
teksta nikakvo proizvoljno „svođenje“ brojeva, ni ne može rezultirati pouzdanim
rješenjem, a kamoli egzaktnim brojevima. Iz toga kuta gledanja čini se da je – uspr-
kos svim naporima da se podaci „svedu na razumnu mjeru“ a caru-piscu ipak prizna
vjerodostojnost – Konstantin Porirogenet napisao što je napisao, a razumijevanje
njegova postupka ostalo je istraživačima ipak skriveno.
Upravo takvo stanje stvari čini Živkovićevo novo tumačenje izuzetno zanimlji-
vim. Ono, naime, počiva na potpuno drugačijim pretpostavkama od onih od kojih
su polazili svi dosada navedeni autori. Živković, za razliku i od radikalnih ospora-
vatelja i umjerenih skeptika, vjeruje da su Porirogenetovi podaci sasvim vjerodo-
stojni i precizni te shodno tome drži da se carevoj vijesti može pokloniti potpuno
povjerenje. Temeljna je razlika u tome što on smatra da su svi dosadašnji izdavači i
„korisnici“ spisa DAI navedene brojeve – pogrešno čitali.
Kod odbacivanju tih podataka, kao što je na prethodnim stranicama pokazano,
gotovo se sva argumentacija temeljila na „kontekstualnim primjedbama“. Imajući
pred očima „zdravom razumu“ neprihvatljive brojeve, takav je postupak razumljiv i
opravdan. Štoviše, provjera „uklapaju li se podaci u širi kontekst i poznate povijesne
okolnosti“ jedna je od temeljnih metodoloških pretpostavki pri raščlambi brojeva
u bizantskim ranosrednjovjekovnim izvorima.72 Međutim, kao što je u polemici s
J. Haldonom naglasio stručnjak za bizantsku vojnu povijest W. Treadgold, načelna
bi se „vjera u nadmoć pretpostavki pred evidencijom mogla upotrijebiti protiv bilo
kojeg izvora“73. Upravo na tragu te Treadgoldove primjedbe nalazi smisao i Živko-
vićevo tumačenje. Iznoseći novi pogled na to što „u rukopisu ustvari piše“, Živkovi-
ćevo novo tumačenje, ako se pokaže održivim, učinilo bi velik dio „kontekstualnih
primjedbi“ djelomično nepotrebnima.
dodaje da „sve to upućuje na zaključak: prvo znatnije širenje Hrvatske, u oba geopolitička smjera, prema panonskoj ravnici i istočno-
jadranskim gradovima, zbiva se u doba Tomislava.“
71 Takvu temeljitu sumnju nalazimo i u nedavno objavljenom priručniku gdje stoji da je „imajući u vidu vojnu snagu Hrvatske
što je upravo Konstantin, zasigurno pretjeranim brojkama, ističe u svom djelu… [njegovo je] pisanje o vremenu kad je Hrvatska bila na
vrhuncu snage, uspješno pomažući Carstvo u borbi protiv Bugara, prepuno nejasnoća i kontradikcija, pa se ne valja previše domišljati
o razlozima“ (Neven Budak – Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka (Zagreb: Školska knjiga, 2006.), 155.).
72 Warren Treadgold, “he Army in the Works of Constantine Porphyrogenitus,” Rivista di studi bizantini e neoel-
lenici n.s. 29 (1992): 81 (dalje: Treadgold, “Army”).
73 Treadgold, “Army”, 82.
14
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
2. Pariški rukopis, starija izdanja DAI i Živkovićeve primjedbe
Prije prikaza „novoga tumačenja“, da ukratko ponovimo: spis pod imenom koje mu je
dao prvi izdavač Van Meurs „O upravljanju carstvom“ (De adminstrando imperio) sa-
čuvan je u svega jednom srednjovjekovnom rukopisu74. Sastavljen u drugoj polovici 11.
st. kao prijepis starijeg desetostoljetnog predloška, rukopis je, nakon dužeg putovanja
i promijenivši više vlasnika, dospio u parišku Bibliothèque Nationale, gdje se i danas
čuva.75 Tri humanistička prijepisa iz 16. st. nastala su, bilo direktno, bilo indirektno,
na temelju navedenog pariškog rukopisa te stoga nemaju nikakva značenja za dalji tijek
ove rasprave. Vijest o snazi hrvatske vojske nalazi se na listovima 69r i 69v.76
Iz perspektive Živkovićevog novog tumačenja, osnovna je slabost dosadašnje
rasprave u činjenici da su gotovo svi navedeni autori svoju argumentaciju temeljili
isključivo na izdanjima (ne uvijek kritičkim) DAI, a ne na temelju uvida u neki od
rukopisa.77 I zaista, čini se da nitko od navedenih autora nije temeljitije proučio je-
dini sačuvani srednjovjekovni rukopis DAI.
Ostavljajući nakratko rukopis i njegova starija izdanja po strani, promotrimo
najprije čitanje Gy. Moravcsika (na temelju kojeg je odabrana poglavlja priredio i B.
Ferjančić) prema kojem na navedenome mjestu stoji sljedeće:
Ὅτι ἡ βαπτισμένη Χρωβατία ἐκβάλει καβαλαρικὸν ἕως τῶν ξ’ χιλιάδων,
πεζικὸν δὲ ἕως χιλιάδων ρ’ καὶ σαγήνας μέχρι τῶν π’ καὶ κονδούρας μέχρι
τῶν ρ’ καὶ αἱ μὲν σαγῆναι ἔχουσιν ἀνὰ ἀνδρῶν μ’, αἱ δὲ κονδοῦραι ἀνὰ ἀνδρῶν κ`,
αἱ δὲ μικρότεραι κονδοῦραι ἀνὰ ἀνδρῶν ι’.78
Navedeni odlomak, prema najčešće navođenom hrvatskome prijevodu, glasi:
„Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60.000 tisuća, a pješadije do
100.000, i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, na
kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.“79
Prema Živkovićevom tumačenju prva i najspornija riječ u nizu jest χιλιάδων nakon
slova ksi (ξ’) odnosno broja 60 (linija iznad slova upućuje na to da se radi o broju).
74 Cod. Par. Gr. 2009.
75 Obično se vremenom nastanka rukopisa (prema Moravcsiku) smatra druga polovica 11. st. Živković pak naglašava činjenicu
da je Ivan Duka, čiji je tajnik Mihael Roizait (!) rukopis navodno prepisao, bio prisiljen zarediti se 1074., te shodno tome predlaže
datiranje između 1059. i 1074. Tibor Živković, „Constantine Porphyrogenitus and the Ragusan authors before 1611.,“ Историјски
часопис LIII (2006): 146.
76 Živković u prilogu svojoj raspravi donosi i preslike dvaju listova.
77 Živković, “Contribution“, 3.
78 DAI 31.71-74 (ukoliko nije naznačeno drugačije, tekst navodim prema: Constantine Porphyrogenitus, De Administrando
Imperio, Corpus Fontium Historiae Byzantinae, vol. 1. Ed. Gyula Moravcsik, transl. R. J. H. Jenkins (Washington, DC: Dumbarton
Oaks, 21967.).
79 Konstantin Porirogenet, O upravljanju carstvom, priredio Mladen Švab, preveo Nikola Tomašić (Zagreb: August
Cesarec, 1994.), 82-83. Tomašićev prijevod preuzima N. Klaić u vrlo često navođenom izdanju: Izvori za hrvatsku povijest
I (do g. 1107.), Nada Klaić, ur. (Zagreb: Školska knjiga, 1955.), 41.
15
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
On naime smatra da na tome mjestu u rukopisu uopće ne stoji riječ tisuća. Primjed-
ba se čini opravdanom jer u pariškom rukopisu na mjestu Moravcsikova ξ` χιλιάδων
doslovno čitamo ξ’ ᾷᾳ Iako bi se na prvi pogled čak moglo učiniti i da se radi o kratici
μμ (jer slova su međusobno povezana i svako je od njih na donjoj strani produženo
vertikalnom linijom), nema dvojbe o tome da se zaista radi o dvjema alfama. Pitanje
koje se odmah postavlja jest: ako se ne radi o tisućama, što ta kratica označava?
Moravcsik je, kao što smo vidjeli, kraticu pročitao i transkribirao kao χιλιάδων.
Međutim, osvrnemo li se na starija izdanja DAI uočit ćemo da su izdavači na različite
načine transkribirali (no ne i interpretirali) navedenu kraticu. Jedan od priređivača tek-
sta, Dubrovčanin A. Banduri (koji je za razliku od prvog izdavača Van Meursa koristio
pariški rukopis) u svojem je izdanju kraticu, čini se – ispustio. Doduše, u latinskom
je prijevodu Banduri potvrdio da se „tisuće“ (χιλιάδας) nakon broja pješaka u idućem
retku odnose i na konjanike iz prethodnog retka, no u popratnom se komentaru na
ispuštenu kraticu nije osvrnuo. Takvo је čitanje od Bandurija preuzeo i J. P. Migne.80 S
druge strane, zanimljivo je primijetiti da je priređivač „bonskog izdanja“ DAI I. Bekker
kraticu ispravno prenio kao ᾷᾳ što je prenio i Rački koji je kraticu, preuzevši iz navede-
nog izdanja i latinski prijevod, ipak razumio u značenju „tisuća“ (millia).81 Na temelju
čega je dakle Moravcsik spornu kraticu interpretirao kao χιλιάδων?
Poznato je da u grčkome slovo α ima brojčanu vrijednost 1, no ono označava i
brojku 1000. Oznaka za brojku 1000, radi razlikovanja od brojke 1, označava se s
podcrtanom vertikalnom povlakom ispred slova. Međutim, s obzirom na činjenicu
da prepisivač pariškog rukopisa riječ tisuću u akuzativu množine piše isključivo kao
χιλιάδας (čemu bi kratica ᾷᾳ možda bolje odgovarala no Moravcsikovom genitivnom
obliku χιλιάδων) teško je reći zašto je Moravcsik navedenu kraticu protumačio kao
da stoji umjesto tisuća. Naime, kao što primjećuje Živković, riječ tisuća (χιλιάς) nije
ni u jednom obliku (pa ni akuzativu množine), ni na jednome mjestu u čitavome
rukopisu skraćena na taj način.82 Ponajprije iz jezikoslovne je perspektive zanimlji-
vo da sastavljač teksta (bilo da se radi o autoru desetostoljetnog predloška ili pak
jedanaestostoljetnom prepisivaču), govoreći o tisućama, upotrebljava riječ χιλιάς u
akuzativu, a ne u genitivu kako to stoji kod Moravcsika. Uporaba akuzativa u izvor-
nome tekstu, iako odstupa od klasične atičke proze, sasvim je izvjesno odgovarala
suvremenoj bizantskoj govornoj praksi. Imajući sve tu u vidu može se zaključiti da,
iako α zaista može označavati broj tisuću, u pariškome se rukopisu, prema Živkovi-
ću, nikad ne upotrebljava za riječ tisuću.83 Shodno tome Živković smatra da je Mo-
ravcsikovo čitanje tek neuspješan pokušaj razrješavanja kratice koju nije razumio.84
80 PG 113, 288A.
81 Rački, Documenta, 398.; Georgii Monachi Continuati Chronicon, Corpus scriptorum historiae Byzantinae, ed.
Immanuel Bekker (Bonn: Weber, 1838.), 151.
82 Živković, “Contribution“, 3.
83 Za tu tvrdnju donosi Živković više primjera: 1.000 vojnika u 15. glavi (μιᾶς χιλιάδος), broj 1360 u 20. poglavlju (χίλια τξ΄),
12.000 Mardaita u 22. poglavlju (χιλιάδας ιβ΄) itd. (v. Živković, “Contribution“, 4.).
84 Živković, “Contribution“, 3.
16
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
U svjetlu navedenih pretpostavki zanimljivo je uočiti i to da je autor DAI, opisu-
jući nekoliko redaka niže stanje hrvatske vojske (prema Živkoviću 40-ih godina 10.
st.), nakon spomena konjanika, pješaka i brodova ostavio prazan prostor. Živković
smatra da autor vjerojatno nije raspolagao s točnim podacima, te upozorava na to
da izostanak brojeva ne podrazumijeva da je rukopis oštećen (što bi čitatelj Morav-
csikova izdanja mogao lako pomisliti), već upućuje upravo na to da je i prepisivačev
desetostoljetni predložak (bilo to navodni original ili njegov mlađi prijepis), bio tek
predložak, a nipošto ogledni primjerak.85 Uz „pogrešku u prijepisu“, zanimljivo je
uočiti i to da u pariškome rukopisu uz navedene retke, na margini stoji bilješka koja
bi dala naslućivati da nekome od prepisivača podaci zaista nisu bili sasvim razumlji-
vi.86 Sve bi to zaista moglo upućivati na to da je prepisivač pariškog rukopisa imao
problema s odgonetavanjem starijeg, nedovršenog rukopisa, što je od velikog znače-
nja ne samo za razrješavanje kratice ᾷᾳ, nego i za čitavo Živkovićevo tumačenje.
Smatrajući, dakle, da se kratica ᾷᾳ ne može protumačiti kao da bi označavala
tisuće, Živković je, misleći da bi mogla predstavljati neku određenu vojnu jedinicu,
pretpostavio da ona stoji umjesto riječi ἀλάγια, te je shodno tome vijest o broju
konjanika umjesto kao „60 tisuća“ pročitao je kao „60 alagija“. Za takvo čitanje Živ-
ković iznosi i slijedeće objašnjenje: „dijakritički znak iznad dvije alfe jasno pokazuje
da se radi o kratici u tom dijelu teksta“, te pretpostavlja da je u izvornom rukopisu
stajalo ἀλγα (tj. ἀλ(λά)γ(ι)α).87 Jedanaestostoljetni prepisivač kraticu nije razumio
no, iako nesiguran u smisao, trudio se slijediti izvorni tekst, doduše uz neznatnu
promjenu.88 Smatrajući da je ispravno razriješio problem čitanja navedene kratice,
Živković iznosi niz podataka u prilog historijskog opravdanja svojeg odabira. Napu-
štajući paleografski aspekt novoga tumačenja, valjalo bi odgovoriti i na pitanje: što
je, i koliko broji taj zagonetni alagij?
Alagij (ἀλάγιον) je, prema Kazhdanovoj natuknici u Oxford Dictionary of Byzan-
tium, vojna jedinica koja se javlja u 10. st., a broji 50 – 150 (provincijalni alagij) ili
320 – 400 ljudi (carski alagij).89 Iako izvori ne daju uvijek jasne podatke o kojem se
rodu vojske radi (još u kasnom 13. st. alagij označava garnizon, osobito u Solunu)
čini se izvjesnim da je alagij uglavnom konjanički odred (npr. Morejska kronika
spominje alagije isključivo kao konjaničke odrede – 18 alagija Konstantina, brata
Mihaela VIII., broje oko 6.000 konjanika, što bi podrazumijevalo otprilike 330
ljudi po alagiju).90
85 Živković, “Contribution“, 2.
86 Cod. Par. gr. 2009. 69r ξ΄ᾳᾳ ἱππἡς (?) πεζικ¨ ρ σαγήνας π κονδούρας ρ. Čak ako i ništa ne „dokazuje“, ta marginalna bilješka
svakako potvrđuje nečiji interes za navedene podatke.
87 M. Lončar me upozorio na očiglednu činjenicu da se taj dijakritički znak, osim kao kratica redovito koristi i za označavanje
brojeva.
88 Živković, “Contribution“, 5.
89 A. P. Kazhdan, „Allagion“, u: he Oxford Dictionary of Byzantium, vol. 1., ed. A. P. Kazhdan, A-M. Talbot, et al. (New York:
Oxford University Press, 1991., 67 (dalje: Kazhdan, „Allagion“).
90 Kazhdan, „Allagion“, 67.
17
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
Živković, prema navedenim autorima (M. S. Bartusis i R. Guilland), smatra da
je u vrijeme kad Konstantin Porirogenet piše svoj izvještaj o Hrvatima, alagij bio
vojna jedinica „točno određene veličine“.91 Na temelju iznesenih podataka 60 bi ala-
gija dakle podrazumijevalo između 3.000 i 9.000 konjanika (60 x 50 – 150 = 3.000
– 9.000). Živković se, iako bez objašnjenja (odnosno smatrajući „niže vrijednosti
najvjerojatnijima“), odlučuje za 3.000 – 4.000.92
Pretpostavivši da je na zadovoljavajući način riješio pitanje broja konjanika, Živ-
ković se uhvatio u koštac i s brojem pješaka, pri čemu ipak ne nalazi tako „jednostav-
no“ rješenje. Naime, na mjestu gdje se govori o pješacima tekst ne ostavlja prostora
dvojbi: izraz πεζικὸν δὲ ἕως χιλιάδας ρ` ne može se protumačiti drugačije nego kao
„pješaka pak do/oko 100.000“. Međutim, Živković odbacujući taj broj kao pretje-
ran (i da ne zaboravimo: smatrajući a priori čitav izvještaj vjerodostojnim) uvodi u
raspravu 3 mogućnosti tumačenja: 1) prepisivač je na tom mjestu zabunom upisao
brojku ρ’ jer se ona nalazi malo niže kod broja kondura; 2) na mjestu ρ’ stajao je neki
manji broj koji se prepisivaču učinio nelogičnim nakon što je broj konjanika pogreš-
no razumio kao 60.000; c) izvorni je broj netočno prepisan kao ρ`.93
Prihvaćajući posljednju mogućnost kao najlogičniju Živković zaključuje da je
umjesto ρ᾿ (100) u tekstu izvorno stajalo κ᾿ (20). U prilog toj pretpostavci navodi i
činjenicu da prepisivač na nekoliko mjesta u rukopisu miješa upravo ρ i κ (Živković
navodi primjer gdje prepisivač u 29 poglavlju piše Κομάνους umjesto Ῥομάνους).94
Iako je svjestan da ta pogreška još ne potvrđuje njegovo tumačenje, Živković nagla-
šava da ga „u svakom slučaju osnažuje“. Svoju argumentaciju učvršćuje pretpostav-
kom da bi omjer pješaka nasprama konjanicima trebao biti 7:1 ili veći. 95
Osvrćući se na Živkovićevo tumačenje moguće „zamijene brojeva“ zanimljivo je
primjetiti da je pogrešku, gotovo identičnu onoj koju Živković pripisuje pisaru pariš-
kog rukopisa, osam stoljeća kasnije napravio i F. Rački. Naime u već navođenom tek-
stu stoji da „takova (Hrvatska) mogaše diognuti na noge 100.000 pješakov, 60.000
konjanikov, a na moru 5.200 brodarov, koji oboružahu 40 velikih a sto manjih
brodov.“96 Rački je, dakle, pobrkao broj 80 (sagena) s brojem 40 (mornara) iz idućeg
redka. Ovo opažanje, dakako, nije nikakav dokaz, no ono svakako upozorava na mo-
gućnost pogreške koja se lako može pojaviti pri prepisivanju više brojeva u nizu.
Napokon, nakon „dovođenja u red“ brojeva konjanika i pješaka Živković se osvrće
i na broj brodova koje Poriirogenet pripisuje Hrvatskoj početkom 10. st. Smatrajući
da je dosadašnje čitanje brojeva hrvatskog brodovlja bilo ispravno, uspoređuje njihovu
veličinu s veličinom suvremenih bizantskih brodova. Na temelju te usporedbe Živković
91 Živković, “Contribution“, 5.
92 Živković, “Contribution“, 5.
93 Živković, “Contribution“, 6.
94 Živković, “Contribution“, 6 (prema Cod. par. gr. 2009, fol. 67v, 1.13).
95 Živković, “Contribution“, 6.
96 Rački, Odlomci, 24.
18
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
zaključuje da, iako se „hrvatska lota isprva čini velikom, ona predstavlja tek mali dio
cjelokupne bizantske lote“, te shodno tome prihvaća broj brodova kao vjerodostojan.97
***
Prikaz Živkovićevog tumačenja zaključimo s njegovim prijedlogom novog čitanja
DAI 31.71–72. Navedeni bi odlomak, dakle, trebalo transkribirati kao:
Ὅτι ἡ βαπτισμένη Χρωβατία ἐκβάλει καβαλαρικὸν ἕως τῶν ξ` ἀλάγια,
πεζικὸν δὲ ἕως χιλιάδων κ`
te shodno tome prevesti kao:
„Krštena Hrvatska podiže konjanika do 60 alagija [T.Ž. 3.000-4.000],
pješaka pak do 20.000.“
Nema sumnje o tome da izneseni brojevi svakako zvuče znatno vjerojatnije od tradi-
cionalnih 160.000. Štoviše, Živkovićev se izračun, iako još uvijek gotovo deset puta
veći od Nazorove minimalističke procijene, približava (iz Goldsteinove primjedbe
izvedenoj) procjeni o otprilike „do desetak puta manjem broju“. Možemo li, da-
kle, smatrati da je Živkovićevim novim tumačenjem razriješena zagonetka „160.000
hrvatskih vojnika“? Štoviše, jesmo li tim tumačenjem zaista dobili točan broj na
temelju kojeg će se moći smisleno raspravljati o vojnoj snazi Tomislavove Hrvatske,
pa čak i revidirati mišljenja o demograiji, društvenom uređenju i opsegu hrvatske
države početkom 10. st.?
Prijedlog je svakako privlačan, no prije prihvaćanja „novog tumačenja“ treba poći
od toga da „logičnost“ (pomalo neprikladan izraz koji podrazumijeva da brojevi
zvuče smisleno) „novootkrivenih“ podataka još nije dovoljna da potvrdi održivost
čitave argumentacije te stoga ipak ne dopušta olako prihvaćanje. Naime, prihvaćanje
takvoga tumačenja iziskivalo bi potvrđivanje čitavog niza pojedinačnih (i ne jed-
nako uvjerljivih) premisa argumentacijskog niza. Promotrit ćemo stoga podrobnije
nekoliko mogućih primjedbi na Živkovićevo tumačenje u njihovom paleografskom,
a zatim i povijesno-kontekstualnom vidiku.
97 Živković, “Contribution“, 7. Smatrajući pitanje vjerodostojnosti (ili bolje reći vjerojatnosti) zabilježenog broja hrvatskih
brodova problemom izvan opsega ovoga rada, valja primijetiti da bi dalju raspravu unaprijedila upravo usporedba tih brojeva s prilično
dobro dokumentiranim podacima o brojčanom stanju bizantske lote na nekoliko pohoda u 10. st. Živković se zanimljivog pitanja broja
brodova u sastavu bizantske lote tijekom kretskog pohoda 949. dotaknuo u: Тибор Живковић, „Да ли дубровачки ратни бродови
учествовали у критској експедицији 949. године,“ Зборник за историју Босне и Херцеговине 3 (2002): 12-14.
19
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
3. Kritika Živkovićevog novog tumačenja
3.1 Paleografski aspekt
Na ovoj razini tumačenja, radi se, dakle, prvenstveno o paleografskom problemu.
Iako će o tome mjerodavno mišljenje dati tek stručnjak za grčku srednjovjekovnu
paleograiju, problem je, čini se, vrlo jednostavan. Potrebno je ponajprije utvrditi
pojavljuje li se ᾷᾳ kao kratica za tisuće u grčkoj paleograiji 10. i 11. st..98 Ako se ne
pojavljuje – novo bi tumačenje bilo osnaženo. Međutim, ako je odgovor na to pita-
nje potvrdan – Živkovićeva bi argumentacija bila ozbiljno oslabljena. Naime, u tom
bi se slučaju i njegovo opažanje o tome da u pariškom rukopisu „tisuće nigdje [ili
nikada?] nisu skraćene kao ᾷᾳ“ moglo okrenuti i u protupitanje: skraćuju li se riječ
ἀλάγια igdje na taj način? Jer kad bi se argument ex silentio primijenio i na alagije,
niti one u rukopisu ne prolaze puno bolje od „tisuća“. Doduše, Živković svoje tuma-
čenje pojačava pretpostavkom da riječ ἀλάγια u izvorniku nije bila skraćena kao ᾷᾳ
već kao ἀλγα, no i tu se (ma koliko god uvjerljivoj) ipak radi o pretpostavci.99
Za razliku od argumentacije u slučaju broja konjanika, „dokazni postupak“ u
slučaju broja pješaka, u paleografskome smislu, očito je znatno slabiji (iako ne bez
određene privlačnosti). Pretpostavljena zamijena k za r (oslikana jednim primjerom)
u riječi Romaious – što je za tako učestalu riječ doduše vrlo neobično – ipak još ne
potvrđuje iznesene pretpostavke. Čini se da je problem kod tumačenja broja pješaka
prvenstveno u tome što počiva na pretpostavci da je broj 100.000 nevjerojatan, a
da je čitava vijest ipak vjerodostojna. Stoga, imajući u vidu autorovu pretpostavku
o omjeru konjanika i pješaka u hrvatskoj vojsci (koja se, čini se oslanja na, kao što
je pokazano, neutemeljeno Goldsteinovo promišljanje) moguće je prigovoriti: nije li
autor pokušao iz perspektive pretpostavljenog historijsko-vojničkog konteksta (pret-
postavke o odnosu) u tekst upisati značenje za koje rukopis daje malo povoda?
Ostavljajući ta pitanje otvorenima, valja zaključiti da će sud o cjelokupnom Živ-
kovićevom tumačenju ovisiti ponajprije o rješenju dvaju iznesenih paleografskih
problema. Smatrajući, u paleografskom smislu, argument za novo čitanje broja ko-
njanika uvjerljivijim od argumenta za broj pješaka, ni jednog od njih nije moguće
veriicirati. Pa ipak, Živkovićevi prijedlozi su smisleni, a novo čitanje, ako se i ne
može smatrati „dokazanim“, ono svakako otvara nove mogućnosti vrednovanja Por-
irogenetova izvješća. Štoviše, svježina toga tumačenja tek otvara mogućnost da se
temeljitije raspravlja o „uvjetima mogućnosti“ uporabe termina alagij te ono upućuje
98 Doduše, čak i kad bi se pokazalo da je tako – ostaje još uvijek mogućnost obrane „novog tumačenja“ pretpostavkom da je
kontekst rukopisa, tj. onoga što koristi isti pisar najmjerodavniji kontekst.
99 U svakome slučaju, prije no što se problem temeljitije istraži, dodajem ovdje i to da je Živkovićevo čitanje ᾷᾷ kao
kratice za ἀλάγια, stručnjak za bizantsku vojnu povijest W. Treadgold ocijenio „prihvatljivijim od Moravcsikova razrješa-
vanja očito dvosmislene kratice“. Warren Treadgold, “Comments on the question of the number of Croatian army in DAI
31.71-72.,” (Privatna korespondencija, 2007.) (dalje: Treadgold, “Comments”).
20
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
na istraživanje šireg povijesnog konteksta vezanog uz suvremenu bizantsku vojnu
terminologiju.
3.2 Povijesni aspekt: alagij u suvremenim bizantskim izvorima
Usprkos relativnoj uvjerljivosti paleografskog dijela Živkovićeve argumentacije te
„logičnosti“ dobivenih brojeva, prije njihovog konačnog prihvaćanja trebalo bi po-
najprije odgovoriti i na sljedeće pitanje: koristi li zaista Porirogenet (odnosno, šire,
upotrebljava li se u 10. st.) termin alagij nedvosmisleno kao vojni terminus technicus?
Naime, na temelju predloženih deinicija alagija čini se mogućim da bi, kao što to
predlaže Živković, Porirogenet i odrede iz Salone koji se smjenjuju na granici Dal-
macije (DAI 29.22 i DAI 29.32) nazvao alagijima u značenju konjičkih odreda.100
Doduše, ako je Porirogenet izraz alagij u tom kontekstu zaista upotrijebio kao jasno
određen stručni termin (što se, bojim se, ipak ne može smatrati dokazanim), radilo
bi se o anakronističkom „projiciranju“ suvremenog nazivlja u 7. st.101 S druge strane,
ako Porirogenet izraz ἀλάγια nije upotrijebio u tome, već zaista u značenju smjene
(kao što su izraz preveli svi izdavači102 i slijedili hrvatski prevoditelji103), otpala bi,
doduše, primjedba o anakronizmu, no i Živkovićeva bi argumentacija bila donekle
oslabljena. Naime, ako ἀλάγια δύο iz 29. glave nisu određeni vojni odredi, i potpora
čitanju ᾷᾳ iz DAI 31.72 kao ἀλάγια bila bi djelomično dovedena u pitanje.104 Nisu li,
dakle, prevoditelji ipak bili u pravu kad su alagij prevodili kao smjenu?
Najprije, činjenica jest da su stariji izdavači Porirogenetova djela svakako bili
vrsni poznavatelji grčkog jezika, no sasvim je izvjesno i to da nisu bili stručnjaci za
bizantsku vojnu terminologiju. Stoga ne bi trebalo posebno čuditi da im nije bilo
poznato vojno-tehničko značenje izraza ἀλάγιον. Štoviše, ovo opažanje potvrđuje,
čini se, i sam tekst koji ni u gramatičkom smislu ne dopušta tumačenje prema kojem
bi se radilo o riječi ženskog roda (što jest slučaj s imenicom ἀλαγή, tj. „smjena“).
Naime, Porirogenet u 29. poglavlju nedvosmisleno upotrebljava riječ srednjeg roda
i to kao ἀλάγια δύο (DAI 29.22) u akuzativu množine te τὸ ἀλάγιον (DAI 29.32) u
nominativu jednine.
S druge strane (iako ne uvijek i sasvim jasno deinirani kao određene vojne po-
strojbe) alagiji se zaista spominju u više tekstova, približno suvremenih DAI. U ne-
kim od primjera alagiji se navode u kontekstu provincijalnih tema, i to, čini se, kao
100 DAI 29,22. Καὶ ἔκτοτε ποιήσαντες ἀλάγια δύο οἱ Ῥωμᾶνοι ἀπὸ πάσχα ἕως πάσχα τὸν λαὸν αὐτῶν ἐνήλασσον…; DAI
29,32. Τὸ οὖν τοιοῦτον ἀλάγιον ἐπὶ πολοὺς χρόνους γινόμενον… .
101 Čini se da bizantski izvori stariji od 9. pa čak i 10. st. ne poznaju uporabu izraza alagij u „tehničkom“ značenju konjičkog
odreda. Doduše ovu pretpostavku tek treba veriicirati.
102 Npr. Rački, Documenta, 265. Et ex eo tempore permutationes duas instituentes Romani a Pascha ad Pascha suos permutabant…;
Idem, 266. Hac igitur permutatione multis annis facta….
103 Porirogenet, O upravljanju, 63. „Od onoga vremena odrediše Romani dvije mijene: od vazma do vazma izmijenjivaše voj-
sku…“; Ibid. „Pošto je rečena mijena kroz mnogo godina preduzimana…“
104 M. Lončar me upozorio na činjenicu da kontekst DAI 29.32 „događala se mnogo godina“ (kod Tomašića: „preduzimana je
mnogo godina“) ipak ide u prilog tumačenju riječi ἀλάγιον kao „smjena“.
21
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
granične postrojbe, odredi za zaštitu utvrda ili nadzor nad putovima. Želio bih stoga
ovdje upozoriti na jedan od primjera iz suvremenih bizantskih izvora koji, čini se,
načelno osnažuje Živkovićevo tumačenje. Temeljitije istraživanje potvrdit će, modi-
icirati ili pak opovrgnuti ovaj stav, no spomenimo:
Svakako najsnažnija potvrda postojanja alagija kao vojnog odreda jest odlomak
iz Taktike Lava VI. (dalje: TL) koji nedvosmisleno potvrđuje postojanje konjaničke
jedinice pod tim imenom početkom 10. st.105 Stoljeće kasnije Taktika Nikefora Urana
(dalje: TNO)106, u glavi O opsadnom ratovanju (Περὶ καστροπολέμου) daje upute o iscr-
pljivanju neprijateljskih utvrda tijekom opsade. Izlažući naputke o opsadi pogranične
utvrde u Siriji autor traži od svojih zapovjednika da „s budnom stražom na mjestu,
snage graničnih tema (kurziv T.V.) budu tako organizirane da održavaju neprestani
nadzor nad putovima koji vode u tu tvrđavu“107. U tome kontekstu alagij je, čini se,
„presretački“ odred kojem je uloga spriječiti pokušaje da se opsjednutoj utvrdi pruži
pomoć. U tome smislu, izraz ἀλάγιον moguće je protumačiti kao da označava lakše,
(poluredovne?) i, sasvim izvjesno, konjaničke postrojbe. Osim ovoga primjera ciljano
će istraživanje suvremenih bizantskih izvora pokazati da se pojam ἀλάγιον zaista
počinje relativno često javljati u vrlo različitim vrstama tekstova nakon 9. st.108
Smatrajući, dakle, sasvim mogućim da u pariškom rukopisu zaista stoji ἀλάγια
te, smatrajući Živkovićevo opažanje o Porirogenetovoj uporabi tog izraza u znače-
nju vojne jedinicu smislenim, ono što mi se u novom tumačenju čini upitnim jest
„točnost“ (tj. egzaktnost) dobivenog broja. Naime, odlučujući se za broj konjanika
koji čine jedan alagij, Živković je odabrao „niži“ broj od 3.000 do 4.000 oslanjajući
se pri tome na navedeno objašnjenje Lava VI.109 No, odabir „nižeg broja“ još je uvijek
prilično daleko od preostalih mogućnosti tumačenja prema istome navodu. Nai-
me Konstantinov otac Lav VI., doduše, piše da se alagijem „danas naziva precizno
(ἀρτίως) govoreći odred od 50 ljudi”, no on dodaje i to da „u posebnim slučajevima
(ἰδιωτικὸν) broji do 150 ljudi“.110 Štoviše, dodaje Lav „naši takozvani carski alagiji
broje čak do 320 i 350 ljudi, ili najviše do 400…“.111 Iz navedenog je odlomka oči-
to da ni bizantski alagij nije početkom 10. st. postrojba točno određene veličine.
Možemo li onda pretpostaviti da je drugačije s „hrvatskim alagijima“? Naime, ako
105 Leonis imperatoris Tactica, Patrologiae cursus completus, series Graeca 107 (dalje: PG 107), ed. J.-P. Migne. (Paris: Migne,
1863.), 1100B.
106 Taj „posljednji primjerak bizantskih vojnih priručnika inspiriran obnovom bizantske vojne znanosti u 10. st.“ opsežna je
kompilacija od 178 poglavlja od kojih su tek neka dosada objavljena. Tekst je sačuvan u tri srednjovjekovna rukopisa, a navodim ga
prema (izdanje sadrži samo poglavlja 56-65): Eric McGeer, Sowing the Dragon’s Teeth: Byzantine Warfare in the Tenth Century (Washin-
gton, D.C.: Dumbarton Oaks Research Library and Collecton, 1995.) (dalje: McGeer, Sowing).
107 TNO 65,9 (McGeer, Sowing, 156.)
108 O problemu značenja samog izraza, s popisom nekoliko spisa u kojima se pojavljuje, v. bilješku 119.
109 Živković, “Contribution“, 5.
110 PG 107, 1100B. Ἀλάγιον γὰρ λέγεται μὲν ἀρτίως καὶ τὸ τῶν πεντήκοντα σύστημα, πρόεισι δὲ τὸ μὲν ἰδιωτικὸν καὶ μέχρι τῶν
ρʹπεντήκοντα…
111 PG 107, 1100B. τὰ δέ γε τῆς βασιλείας ἡμῶν καλούμενα ἀλάγια καὶ μέχρι τῶν τκ καὶ τν ἢ τόγε πλεῖστον υʹ…
22
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
alagij nije precizno određeni bizantski vojni tehnički termin, kako bi ga Poriroge-
net mogao upotrijebiti u usko određenom značenju za opis stranih vojnih postrojbi?
Dodajmo toj primjedbi i ovo: Lav VI. u navedenom odlomku dodaje da „alagij teme
Trakezijaca ima 320 konjanika112, teme Harsijan od 350,113 a tagme zapadnjaka“ do
400.“114 Osim otvorenog problema neujednačenosti broja alagija, ovdje se javlja i
zanimljivo pitanje identiteta navedenih „zapadnjaka“. Naime, kod nekih bizantskih
pisaca „zapadnjaci” označavaju, među ostalim, i balkanske Slavene (jednim takvim
podatkom bavi se i Živković u svojem ranijem radu115). Na tragu takva tumačenja
mogli bismo doći u napast da pokušamo dovesti te podatke u vezu s izvještajem u
DAI 31.71. No, koliko god ta pomisao bila intrigantna, čini mi se malo vjerojatnim
da je spominjući “zapadnjake” Lav mislio na balkanske Slavene. Gotovo je izvjesno
da se navedeni odlomak odnosi na određene bizantske postrojbe.116
U tom se pak slučaju otvaraju slijedeće dvije mogućnosti: tagme „zapadnjaka“ mo-
gle bi biti ili neke od „elitnih tagmi“ ili neke od tema zapadnih shola. Prema prvome
tumačenju „zapadnjaci“ bi bili pripadnici tagme (u uskom značenju te riječi) smješte-
ne u Trakiji – nasuprot tagme „istočnjaka“ u Bitiniji. Prihvati li se Treadgoldovo tu-
mačenje prema kojem su te postrojbe brojale po 2.000 ljudi na temelju podatka Lava
VI. (koji Treadgold u svojem proračunu dosada nije uzimao u obzir) za pretpostaviti
je da se i tračka tagma sastojala od 5 alagija.117 U prilog razumijevanju tog odlomka
možda može pomoći i činjenica što prije niza „Trakezijci – Hersianon – zapadnjaci“,
Lav spominje carske alagije (paralelizam brojeva 320-350-400 u oba niza), pri čemu
bi „zapadnjaci“ odgovarali posljednjoj skupini carskih alagija od 400 ljudi.
S druge strane, s obzirom na činjenicu da Lav „zapadnjake“ spominju među, čini
se, „redovnim“ tematskim postrojbama, moguće je pomišljati i to da se pod imenom
„zapadnjaka“ krije neka od tema zapadnih Shola (Peloponez, Nikopol, Helada, Si-
cilija, Strimon, Kefalenija, Solun, Dirahij, Sam, Egejsko more, Dalmacija i Herson).
U tom bi slučaju izraz tagma trebalo razumjeti u širem, nepreciziranom značenju
vojne postrojbe. Također, iz popisa navedenih tema valja odmah isključiti „pomor-
ske teme“ (Nikopol, Kiberioti, Kefalenija, Sam i Egejsko more) te predmetom na-
šeg razmatranja ostaju teme Peloponez, Helada, Sicilija, Strimon, Solun, Dirahij,
112 Ti se podatci dobro podudaraju s procijenom W. Treadgolda prema kojoj je (iako autor nije uzeo u obzir navedene podatke
iz Taktika) tema Trakezijaca početkom 10. st. brojala 9.600 vojnika (zajedno s dekarsima). Warren Treadgold, Byzantium and its army,
284-1081 (Stanford, CA: Stanford University Press, 1995.), 101 (dalje: Treadgold, Byzantium). To pak podrazumijeva da je ta tema
ustrojena od točno 30 alagija.
113 Treadgold, “Army”, 65-96. procijenjuje broj vojnika te teme nakon 902. na 4.000. Ako su pak alagiji te teme brojali po 350
vojnika točan bi izračun vjerojatno bio 4.200, tj. 12 alagija. Treadgold, „Comments.“
114 PG 107, 1100B. ὁποῖα νῦν εἰσι τὸ μὲν τῶν Θρᾳκησίων τκʹ, τὸ δέ γε τῶν Χαρσιανῶν τριακοσίων υʹ, καὶ τῶν ἑσπερίων ταγμάτων αὖθις
ἔνια μέχρι καὶ τετρακοσίων ἀνδρῶν τὴν σύστασιν ἔχουσι.
115 Tibor Živković, “he Strategos Paul and the Archontes of the Westerners,” Simmeikta 15 (2002): 161-176.
116 Također i: Treadgold, „Comments.“
117 Treadgold, “Army”, 132.
23
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
Dalmacija i Herson.118 Ako je dakle točna Treadgoldova procjena prema kojoj su
sve te teme početkom 10. st. imale po 2.000 vojnika119, u svjetlu iznesenog može se
zaključiti da su one bile ustrojene od po 5 alagija.
Ti zaključci dakako nisu izravno relevantni za određivanje broja „hrvatskih ala-
gija“, no mogli bi upućivati na moguću vjerodostojnost drugog Poriirogenetovog
podatka vezanog uz Dalmaciju. Spominjući, naime, u DAI 30.20 vojsku koja se
sastaje radi straže na Dunavu, autor tog problematičnog poglavlja piše da se u Saloni
okuplja „do tisuću“ (μέχρι τῶν χιλίων) konjanika.120 Pokušamo li taj podatak dovesti
u vezu s podacima iz 29. poglavlja koje je Živković protumačio kao opis dvaju alagija
(ako uopće postoji veza između tih dviju verzija pripovijesti), javljaju se dva moguća
objašnjenja: a) ili dva alagija (ako se uopće radi o alagijima, a ne o smjenama) iz
29. poglavlja broje po gotovo 500 ljudi; b) ni alagije iz 29. poglavlja nije moguće
precizno odrediti (čime se dodatno oslabljuje pretpostavka da ih Porirogenet koristi
u „traženom“ značenju). Nalazeći ponešto privlačnosti u objema pretpostavkama,
ostavljam problem otvorenim.121
Iznesene teškoće koje se javljaju pri pokušaju da se Porirogenetov izvještaj o „hr-
vatskim alagijima“ brojčano točno odredi ne proizlaze samo iz navedenog odlomka
TL. Naime, iako je izraz alagij zaista posvjedočen kod više Porirogenetu suvremenih
pisaca, čini se da njegovo značenje ipak nije jasno određeno. Temeljito istraživanje
značenje pojma ἀλάγιον u grčkim pripovjednim vrelima 9.-11. st. sasvim bi izvjesno
dodatno potvrdilo ovu pretpostavku, no takav pothvat uvelike nadilazi zamišljeni
opseg ovoga rada.122 Također, ukoliko nekoliko navedenih vojno-strateških izvora i
potvrđuje uporabu tog pojma, ne smije se zatvoriti oči pred činjenicom da mnogi
drugi spisi sličnoga sadržaja izraz ἀλάγιον uopće ne koriste. Naime, ἀλάγιον ne
samo da se ne pojavljuje u starijim vojnim priručnicima kao što su spis O vojnoj vje-
štini (Περὶ Στρατεγίας) iz sredine 6. st.123 ili tzv. Maurikijev Strategikon (Στρατέγικον)
118 Iznesenu podjelu donosim oslanjajuću se na Treadgold, „Comments.“
119 Treadgold, Byzantium, 67.
120 DAI 30,20. μέχρι τῶν χιλίων; Porirogenet, O upravljanju, 74. „i do hiljadu njih“.
121 Imajući u vidu tumačenje pojma „zapadnjaka“ kao „zapadnih tema“ (koje prema Lavu VI. broje po 400 konjani-
ka) ne dolazimo li u napasti da i vijest iz DAI 30.20 proglasimo vjerodostojnom te, povezavši je s podatkom iz DAI 29.22,
32, otvorimo pitanje broja vojnika u gradovima bizantske Dalmacije? Doduše, tu se odmah javlja problem kronološkog
jaza: Porirogenet naime u DAI 29.22, 32 i 30.20 govori o 7. st., a u DAI 31.71-72 o 10. st. No, ne radi li se možda i u
slučaju opisa slavensko-avarskog napada na Salonu o već spominjanom anakronističkom projiciranju suvremenih podataka
i brojeva? Ta pretpostavka svakako otvara zanimljive mogućnosti za neku buduću raspravu.
122 Već i letimičan pogled na nekoliko izvora približno suvremenih DAI potvrđuju iznesenu pretpostavku. Vidi npr. Kratku
kroniku Georgija Hamartola (PG 110, 1137.1,5; 1176.29, 1180.22 itd.); Kroniku Hamartolova nastavljača (Georgii Monachi Continuati
Chronicon, Corpus scriptorum historiae Byzantinae, ed. Immanuel Bekker (Bonn: Weber, 1838.), 880.20, 23; 911.2 itd); Teofanova
nastavljača (Corpus scriptorum historiae Byzantinae, ed. Immanuel Bekker (Bonn: Weber, 1838.), 388.15, 18; 419.16; 423.2 itd.) pa i
samoga Porirogeneta u DCAB (Constantini Porphyrogeniti imperatoris de cerimoniis aulae Byzantinae libri duo, vol. 1., Corpus scripto-
rum historiae Byzantinae, ed. J. J. Reiske (Bonn: Weber, 1829.), 510.23; 570.14).
123 George T. Dennis, ed., hree Byzantine military treatises, Corpus Fontium Historiae Byzantinae vol. XXV, transl. George T.
Dennis (Washington, DC: Dumbarton Oaks, 1985.), 10-135 (dalje: Dennis, hree Byzantine military treatises).
24
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
s početka 7. st.124, nego ga ne upotrebljavaju ni autori značajnih priručnike vojne
vještine iz 10. st. Tu ponajprije mislim na tri kraća Porirogenetova spisa o carskim
vojnim pohodima125, Fokine Praecepta militaria (dalje: PM)126, raspravu O čarkanju
(Περὶ παραδρομῆς)127 i Anonimovu knjigu o taktici (Ἀνωνύμου Βιβλίον τακτικόν)128.
Sve u svemu, iz prethodnih opažanja proizlazi da je, čini se, vrlo teško procijeniti
koliko je konjanika mogao brojati pojedini „hrvatski alagij“. Naime, ako je teško sa
sigurnošću odrediti što pojedini autori podrazumijevaju pod izrazom ἀλάγιον, bojim
se da je na temelju Porirogenetove vijest nemoguće točno odrediti koliko broji poje-
dini konjički odred kod Hrvata. Štoviše, prihvati li se pretpostavka da bi alagij u DAI
31.72 mogao podrazumijevati i veći broj od pretpostavljenih pedesetak vojnika, po-
novo bismo se mogli naći pred velikim brojem od 9.000, 18.000 ili čak 24.000 konja-
nika. Pri pokušaju rješavanja toga problema ne pomaže nam mnogo ni argumentacija
iz omjera broja konjanika i pješaka. Ustvari, u konkretnom slučaju takav pristup
vrlo malo vrijedi jer počiva na kružnoj deiniciji potkrijepljenoj netočnim podacima.
Uvodeći u raspravu pitanje odnosa broja konjanika i pješaka u ranosrednjovjekovnim
vojskama Živković se oslanja na omjer 1:10 koje uspoređuje s Porirogenetovim broje-
vima. Međutim, argumentacija je tu, kao što je već upozoreno u slučaju Goldsteinove
uporabe podataka o Ljudevitovim gubicima, vrlo slaba te bi bilo pogrešno smatrati
da taj podatak konkretno govori o brojčanim odnosima u ranosrednjovjekovnim
vojskama. Kao što je već izloženo, izvorni odlomak iz ARF ne daje podlogu takvom
tumačenju.129 Štoviše, usporedni pregled podataka o ranosrednjovjekovnim vojska-
ma pokazat će da navedeni omjer nema nikakva značenja za dalju raspravu.
Imajući, dakle, na umu sve iznesene probleme čini se da ni na temelju novog
čitanja Porirogenetove vijesti, iako ono relativno uvjerljivo umanjuje prije svega ne-
vjerojatan broj od 60.000 konjanika i (nešto manje uvjerljivo) 100.000 pješaka, nije
moguće sa sigurnošću i precizno odrediti točan broj hrvatskih vojnika spomenutih
u DAI 31.71-72. Međutim, Živkovićevo čitanje, iako ne daje podlogu izračunu ni
približno točnog broja, svakako postavlja nov i vrlo zanimljiv referentni okvir za ra-
spravu. Njegova je zasluga stoga prvenstveno u ponovnom airmiranju Porirogene-
tove vijesti a time i proširivanju mogućnosti rasprave o društvenoj strukturi vojske u
ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi. Naime, upravo pitanje „društvenog ustroja“
hrvatske vojske, koje poput Živkovića ovdje tek dotičem, upućuje na problem koji
124 Maurice’s Strategikon: handbook of Byzantine military strategy, transl. George T. Dennis (Philadelphia: University of Pennsyl-
vania Press, 1984.) (dalje: Dennis, Maurice’s Strategikon).
125 Constantine Porphyrogenitus: three treatises on imperial military expeditions, ed. John Haldon (Wien: Verlag der
Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 1990.).
126 McGeer, Sowing, 12-59.
127 Dennis, hree Byzantine military treatises, 144-239.
128 Dennis, hree Byzantine military treatises, 246-327.
129 Štoviše, ako bi se željelo kod Porirogeneta potvrditi omjer 1:10, „gornja“ bi procjena od otprilike 9.000 konjani-
ka (60x150), bila u znatno većem skladu s brojem od 100.000 pješaka (čime bi nestala potreba za promjenom tog podatka).
Ipak, takvo nas domišljanje vraća vrlo blizu tradicionalnih i nevjerojatnih 160.000 te vjerojatno nema mnogo smisla.
25
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
otvara nove mogućnosti tumačenje kako Porirogenetove vijesti tako i drugih izvora
iz hrvatske srednjovjekovne povijesti. Naime, što se tiče uočenog, možda pomalo i
začuđujućeg, brojanja konjanika i pješaka u različitim „mjernim jedinicama“, želio
bih ovdje, u svjetlu bizantskih izvora, iznijeti nekoliko opažanja o pretpostavci koju
je Živković tek nagovjestio – naime, da bi spomen hrvatskih konjanika i pješaka u
DAI 31.71-72 upućivao na određenu „stalešku“ podjelu vojske. Valjalo bi, naime,
ustanoviti radi li se tek o slučajnosti što se sredinom 10. st. u više bizantskih priruč-
nika o ratovanju (i shodno tome terminologiji) pješaci dijele prema „tisućama“ dok
se konjanici najčešće broje prema odredima od otprilike 300 ljudi.130
Praecepta militaria, jedan od prvih tekstova (o. 965.) koji svjedoči o reformi
ustroja pješaštva provedenoj ubrzo nakon sredine 10. st., potvrđuje postojanje, pre-
ma McGeeru, dotada nepoznatog oblika pješačke postrojbe taksijarhije (ταξιαρχία).
Taj novi tip bizantske postrojbe od otprilike tisuću pješaka sastojao od teških i lakih
pješaka, strijelaca i teških kopljanika.131 Ovdje, doduše, treba dodati i to da u 10. st.
ni taksiarhija odnosno hiliarhija (χιλιαρχία) (što bi, na svoj način, također moglo biti
znakovito za ovu raspravu!) nije nužno podrazumijevala točan broj od 1.000 vojni-
ka. Štoviše, prema istraživanjima W. Treadgolda, hilijarh teme zapovijedao je sredi-
nom 9. st. (poslije 840.), odredom neodređene veličine od 400 – 1.000 vojnika.132 O
nepostojanosti broja vojnika svjedoči i podatak da je krajem 6. st. nekadašnja legija,
pod novim imenom hilijarhije, brojala čak 2.000 – 3.000 vojnika.133 Tijekom 7. i
8. st. taj je broj vjerojatno pao na nekih 1.000, da bi se tijekom 9. st. i prve polovice
10. spustio čak do gore navedenih 400 – 1.000 vojnika.134 Ova opažanja proturječe
podacima koje za pohod u Malo Aziji 60-ih godina 10. st. navodi Nikefor Foka u
PM te je moguće pomišljati i na to da je nakon polovice 10. st. pješaštvo ponovo
reorganizirano u skladu sa zahtjevima klasičnog rasporeda prema kojem je (barem u
vremenu između 290. i 480. godine) prefekt legije, prethodnik hilijarha, zapovijedao
s, manje-više točno, 1.000 vojnika.
Dakle, iako svi ti podaci sami po sebi ništa ne dokazuju, temeljitije istraživanje
uočenih podudarnosti (konjanici podijeljeni otprilike prema principu 300-tina, a
pješaci podijeljeni prema 1000-ama; te „nepotpunost“ tih tisuća) možda bi moglo
doprinijeti tumačenju broja hrvatskih vojnika u DAI. Ne odražavaju li, naime, ta
„dva principa“ brojanja u izvještaju Konstantina Porirogeneta, među ostalim uzro-
cima, i dublje razlike u društvenom položaju između konjanika i pješaka? Naime,
130 Kao što je vidljivo iz PM, Nikefor Foka preporučuje podjelu lake konjice u jedinice od otprilike 300-400, dok tešku konjicu
dijeli u jedinice od 380 ili 500 konjanika. Vidi: McGeer, Sowing, 202-217.
131 McGeer, Sowing, 203.
132 Treadgold, Byzantium, 97. Također ovdje valja naglasiti da autor usprkos navedenim nedosljednostima smatra da je bi-
zantska vojska sve do pred kraj 11. st. bila racionalno i vrlo precizno organizirana ustanova u kojoj je brojčano stanje vojnih jedinica
sačuvalo, barem u teoriji, visok stupanj standardiziranosti.
133 U svjetlu opažanja o nepostojanosti broja vojnika u određenim postrojbama zanimljivo je primijetiti da tzv. Maurikijev Strete-
gikon (o.592.-610.) podrazumijeva da se hiliarhija podrazumijeva čak do 3.000 ljudi. Strategikon I,4 (Dennis, Maurice’s Strategikon, 16).
134 Treadgold, Byzantium, 96-97.
26
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
upravo je na tome tragu i Živkovićevo posljednje opažanje o tome da bi podatak o
„60 hrvatskih alagija“, u svjetlu pretpostavke da je „konjica obično povezana s aristo-
kracijom i plemenskom organizacijom“, mogao predstavljati odraz rodovskog ustroja
hrvatske rano-srednjovjekovne vojske.135
Zaključak
Vraćajući se na kraju još jednom mišljenju starijih hrvatskih povjesničara možemo
zaključiti da su mnogi među njima, prihvaćajući i airmirajući Porirogenetovu vi-
jest, zaista postupali dosta nekritički. Stoga ne čudi da je kod većine kasnijih poku-
šaja kontekstualiziranja i kritičkog odvagivanja brojeva koje Porirogenet donosi u
DAI 31.71-72 njihova vjerodostojnost ozbiljno dovedena u pitanje. U tome se smislu
vjerojatno treba složiti s novijim autorima koji su te brojeve smatrali nevjerojatnima.
S druge strane, Živkovićevo je tumačenje problematičnog odlomka bacilo sasvim
novo svjetlo na čitav problem te je svakako vrijedan doprinos raspravi. U razmatra-
nome članku Živković je iznio više pretpostavki koje radikalno mijenjaju mogućnost
razumijevanje Porirogentova izvještaja. Prije nego o cjelokupnom tumačenju sud
donesu zainteresirani stručnjaci, sažeo bih ovaj osvrt na slijedeće zaključke:
Živkovićevo mišljenje da kratica ᾷᾳ stoji za alagije zvuči moguće, pa i uvjerlji-
vo. Štoviše, takvo novo čitanje dosad najmanje vjerojatnog elementa u izvještaju o
vojnim potencijalima Hrvatske baca novo svjetlo na vjerodostojnost Porirogeneto-
ve vijesti. Živkovićevo čitanje argumentirano umanjuje nevjerojatno velik broj od
60.000 konjanika. Dopušta li ono ipak da se zaista odredi, pa i približno, točan broj
hrvatskih konjanika? Ako novo tumačenje, kao što se Goldstein izrazio i „svodi broj
na pravu mjeru“, bojim se da ono ipak ne daje precizan odgovor na to pitanje. Nai-
me, kao što je pokazano na temelju dostupnih izvora teško je sa sigurnošću utvrditi
koliki broj konjanika je i sam pojam alagij podrazumijevao sredinom 10. st. Poznati
bi podaci davali za pravo nagađati o tome da 60 alagija može brojati između 3.000 i
24.000 konjanika. Živkovićev prijedlog da se u slučaju Hrvatske radi o 3.000-4.000
konjanika u „kontekstualnom“ smislu zvuči sasvim moguće, no zasad ostaje pret-
postavka. Naime, činjenica da alagij nije točno određen odred ni u suvremenom bi-
zantskom vojnom nazivlju otežava svaki pokušaj određivanja točnog broja hrvatskih
konjanika na temelju Porirogenetova izvještaja. Zabrinjavajući izostanak pojma u
nekoliko ključnih vojnih priručnika iz 10. st. te njegova nedosljedna uporaba u su-
vremenim pripovjednim vrelima ne dopuštaju da se o alagiju raspravlja kao o pre-
cizno određenoj vojnoj postrojbi. Međutim, čini mi se da je od nekakvog „realnog
proračuna“ znatno važnije to što predstavljeno tumačenje DAI 31.71-72 ukazuje na
to da bi čitav izvještaj, u novijoj historiograiji odbacivan kao nevjerojatan, ipak na
135 Živković, “Contribution“, 6.
27
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
neki način mogao biti vjerodostojan. Time je otvorena i vrlo zanimljiva mogućnost
tumačenju prema kojem bi hrvatska vojska početkom 10. st. bila uređena na temelju
podjele na rodovsku „elitnu“ konjicu i znatno brojnije pješaštvo.
Dotičući se problema brojnosti pješaštva, čini mi se da je, za razliku od zanimlji-
vog čitanja kratice ᾷᾳ i tumačenja pojma ἀλάγιον, Živkovićevo tumačenje broja pje-
šaka nešto manje uvjerljivo. Doduše, prihvaćanje novoga (pa makar i nepreciznog)
izračuna broja konjanika kao i ponovno potvrđivanje vjerodostojnosti broja bro-
dovlja, dopušta zaključiti da niti broj pješaka u istome izvještaju ne bi trebao ostati
izvan toga „realnog okvira“. Problem ipak ostaje u tome što je Živković do procjene
o 20.000 pješaka (koja u kontekstu brojnosti ranosrednjovjekovnih vojski svakako
zvuči znatno smislenije od tradicionalnih 100.000), došao postupkom koji se ne čini
potpuno uvjerljivim. Naime, nemoguće je dokazati je li u izvornom Porirogentovu
izvještaju zaista stajalo 20.000 pješaka ili je prepisivač pariškog rukopisa ipak vjerno
prenio brojku od nevjerojatnih 100.000. Bi li, na tragu takove sumnje, izneseno
mišljenje o vjerodostojnosti izvještaja i dalje ostalo smisleno kad bi se prihvatilo Živ-
kovićevo mišljenje o broju konjanika i brodova, a ostalo pri tradicionalnom čitanju
broja pješaka? Ima li smisla i pomišljati na mogućnost da je Porirogenet pod ogro-
mnim brojem pješaka, za razliku od (prema Živkoviću) relativno određenog broja
konjanika, pomišljao na najveći mogući broj za rat sposobnih muškaraca s područja
pod vlašću hrvatskoga vladara (prema Manojloviću)? Na tragu takvog domišljanja
bilo bi smisleno u tome broju vidjeti odraz nekog ranosrednjovjekovnog oblika in-
surrectio generalis, kao što su smatrali neki stariji autori. Pa ipak, kako god bilo,
bojim se da je usporednog materijala zasada ipak premalo da bi se o toj mogućnosti
moglo utemeljeno raspravljati.
U svakome slučaju ako se prihvati tumačenje o alagijima kao „rodovskim“ ili
„klanovskim“ konjičkim odredima, a o „tisućama“ kao organizacijskom počelu znat-
no brojnijeg pješaštva, Živkovićeva je posljednja opaska o ustroju hrvatske vojske
vrlo intrigantna te je za naslutiti da će dobiti svoje mjesto u daljoj raspravi. Time bi
novo tumačenje broja vojnika iz DAI 31.71-72, uz pitanje uređenju hrvatske vojske
moglo osvježiti i raspravu o teritorijalnom opsegu područja nad kojom se protezao
neki oblik vlasti hrvatskoga vladara iz prve polovice 10. stoljeća.
28
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
Bibliograija
1. Izvori
Annales regni Francorum. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum Germani-
carum in usum scholarum. Ed. F. Kurze. Hannover: Hahn, 1895.
Constantini imperatoris Porphyrogeniti De administrando imperio, Patrologiae cursus
completus, series Graeca 113, vol. II, 157-422. Ed. J.-P. Migne. Paris: Migne, 1864.
Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio. Corpus Fontium Historiae By-
zantinae vol. 1. Ed. Gyula Moravcsik, transl. R. J. H. Jenkins. Washington, DC:
Dumbarton Oaks, 21967.
Constantini Porphyrogeniti imperatoris de cerimoniis aulae Byzantinae libri duo, vol. 1.
Corpus scriptorum historiae Byzantinae. Ed. J. J. Reiske. Bonn: Weber, 1829.
Constantine Porphyrogenitus: three treatises on imperial military expeditions. Ed. John
Haldon. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 1990.
Dennis, George T., ed. hree Byzantine military treatises. Corpus Fontium Historiae By-
zantinae vol. XXV. Transl. George T. Dennis. Washington, DC: Dumbarton Oaks,
1985.
Georgii Monachi Chronicon breve. Patrologiae cursus completus, series Graeca 110, Ed.
J.-P. Migne. Paris: Migne, 1863.
Georgii Monachi Continuati Chronicon. Corpus scriptorum historiae Byzantinae. Ed.
Immanuel Bekker. Bonn: Weber, 1838.
Klaić, Nada, ur. Izvori za hrvatsku povijest I (do g. 1107.). Mala historijska knjižnica, ser.
II, br. 2. Zagreb: Školska knjiga, 1955.
Konstantin Porirogenet: O upravljanju carstvom. Priredio Mladen Švab, preveo Nikola
Tomašić, Zagreb: August Cesarec, 1994.
Leonis imperatoris Tactica. Patrologiae cursus completus, series Graeca 107, 669-1120.
Ed. J.-P. Migne. Paris: Migne, 1863.
Maurice’s Strategikon: handbook of Byzantine military strategy. Transl. George T. Dennis.
Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1984.
Nikephoros Ouranos. Taktika. In: Eric McGeer, ed. Sowing the Dragon’s Teeth: Byzan-
tine Warfare in the Tenth Century, Washington, D.C.: Dumbarton Oaks Research
Library and Collecton, 1995., 88-163.
Nikephoros II Phokas. Praecepta militaria. In: Eric McGeer, ed. Sowing the Dragon’s
Teeth: Byzantine Warfare in the Tenth Century, Washington, D.C.: Dumbarton Oaks
Research Library and Collecton, 1995., 12-59.
Rački, Franjo, ed. Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia.
MSHSM 7. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1877.
Vári, R. „Zum historischen Exzerptenwerke des Konstantinos Porphyrogennetos“ By-
zantinische Zeitschrift 17 (1908): 78-84.
29
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
2. Literatura
Bachrach, Bernard S. “Charlemagne and the Carolingian General Staf.” Journal of Mi-
litary History 66/2 (2002): 313-357.
Budak, Neven – Tomislav Raukar. Hrvatska poijest srednjeg vijeka, Zagreb: Školska knji-
ga, 2006.
Dabinović, Antun. Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb: Matica hrvatska, 1940.
Drinov, M. S. „Pogled na najstariju povijest Hrvata, Srba i južnodalmatinskih Slave-
na.“ U: Zbornik kralja Tomislava. Posebna djela JAZU, XVII. Zagreb: JAZU, 1925.,
19-39.
Ферјанчић, Божидар. Византијски извори за историју народа Југославије, св. 2.
Посебна изданја САНУ, кнј. 323. Византолошки институт, кнј. 7. Београд:
Научно дело, 1959.
Goldstein, Ivo. „O Tomislavu i njegovu dobu.“ Radovi Instituta za hrvatsku povijest 18
(1985): 23 – 55.
Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb: Novi Liber – Zavod za hrvatsku po-
vijest Filozofskog fakulteta, 1995.
Grafenauer, Bogo. „Prilog kritici izvještaja Konstantina Porirogeneta o doseljenju Hr-
vata.“ Historijski zbornik V/1-2 (1952): 1-56.
Hauptmann, Ljudmil. „Karantanska Hrvatska.“ U: Zbornik kralja Tomislava. Posebna
djela JAZU, XVII. Zagreb: JAZU, 1925., 297-317.
Karaman, Ljubo. „O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII. st.“ Historijski zbornik
XV (1962): 257-269.
Klaić, Vjekoslav. Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, sv. 1.
Zagreb: Lav. Hartmann (Kugli i Deutsch), 1899.
Klaić, Vjekoslav. „Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara.“ U: Zbornik kralja To-
mislava. Posebna djela JAZU, XVII. Zagreb: JAZU, 1925., 212-218.
Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 21975.
Košćak, Vladimir. „Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928.“ Hi-
storijski zbornik XXXIII-XXXIV (1981): 291-355.
Kukuljević-Sakcinski, Ivan. „Tomislav, prvi kralj hrvatski.“ U: Zbornik kralja Tomislava.
Posebna djela JAZU, XVII. Zagreb: JAZU, 1925., 40-85.
Lučić, Josip. „Hrvatska na jadranskom i podunavskom prostoru u IX. i X. st.“ Starine
JAZU 58 (1980): 9-23.
Lučić, Josip. „Kralj Tomislav i njegovo doba.“ Nastava povijesti 2 (1972): 32-43.
Manojlović, Gavro. „Le millénaire de l’ancien royaume croate.“ U: Zbornik kralja Tomi-
slava. Posebna djela JAZU, XVII. Zagreb: JAZU, 1925., XI-LXXI.
McGeer, Eric. Sowing the Dragon’s Teeth: Byzantine Warfare in the Tenth Century, Was-
hington, D.C.: Dumbarton Oaks Research Library and Collecton, 1995.
Nazor, Ante. „Hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku (činjenice i mitovi).“ Polemos
3/2 (2000): 93-145.
30
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
Nazor, Ante. „O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku.“ U: Raukarov zbor-
nik (Zbornik u čast Tomislava Raukara). Ur. Neven Budak. Zagreb: Odsjek za povi-
jest FFZg – FF Press, 2005., 83-108.
Nazor, Ante. „Vojna oprema primorskih Hrvata u doba kneza Branimira.“ U: Hrvatska u
doba kneza Branimira (Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Benkovcu
12. lipnja 1998. godine). Ur. Šime Batović. Zagreb: Hrvatski institut za povijest –
Zadar: Matica Hrvatska [et al.], 2002., 87-108.
Novak, Grga. Prošlost Dalmacije. Zagreb: Hrvatski izdavalačko bibliografski zavod, 1944.
Novak, Grga. Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Split: Marjan tisak,
2
2004.
Ostrogorski, Georgij. Povijest Bizanta: 324-1453. Drugo dopunjeno izdanje. Prev. Ma-
rina i Kiril Miladinov. Zagreb: Golden marketing, 22006.
he Oxford Dictionary of Byzantium, vols. 1-3. Ed. A. P. Kazhdan, A-M. Talbot, et al.
New York: Oxford University Press, 1991.
Rački, Franjo. Odlomci iz državnog prava hrvatskoga za narodne dinastye. Beč: F. Kle-
mm, 1861.
Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb: Školska knjiga,
1997.
Raukar, Tomislav. „Kralj tomislav u hrvatskoj historiograiji 1925.-1995.“ U: Josip Bra-
tulić, ur. Prvi hrvatski kralj Tomislav (Zbornik). Zagreb: Zajednica Duvnjaka ‘Tomi-
slavgrad’, 1998., 205-231.
Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske, 1925.
Šišić, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Prir. Jaroslav Šidak. Zagreb: Matica
hrvatska, 31962.
Treadgold, Warren T. “Notes on the numbers and organization of the ninth-century
Byzantine army.” Greek, Roman and Byzantine Studies 21 (1980): 269-288.
Treadgold, Warren T. “On the value of inexact numbers.“ Byzantinoslavica 50/1 (1989):
57-61.
Treadgold, Warren. “he Army in the Works of Constantine Porphyrogenitus.” Rivista
di studi bizantini e neoellenici n.s. 29 (1992): 77-162.
Treadgold, Warren. Byzantium and its army, 284-1081. Stanford, CA: Stanford Univer-
sity Press, 1995.
Treadgold, Warren. “Comments on the question of the number of Croatian army in
DAI 31.71-72.” Privatna korespondencija, 2007.
Živković, Tibor. „Constantine Porphyrogenitus and the Ragusan authors before 1611.“
Историјски часопис LIII (2006): 145-163.
Živković, Tibor. “Contribution to the New Reading about the Constantine Porphyro-
genitus’ Statement on the Numbers of Croat Horsemen, Foot Soldiers and Sailors in
Early 10th Century.“ Byzantinoslavica 65 (2007): 1-9.
31
HiSTOriJSKi ZBOrNiK GOd. LX (2007.), str. 1-33
Живковић, Тибор. „Да ли дубровачки ратни бродови учествовали у критској
експедицији 949. године.“ Зборник за историју Босне и Херцеговине 3 (2002): 9-15.
Živković, Tibor. “he Strategos Paul and the Archontes of the Westerners.” Simmeikta
15 (2002): 161-176.
Summary
on the occasion of the new interpretation
of Constantine VII Porphyrogenitus’ report
concerning the strength of the Croatian army
he information on”60,000 horsemen and 100,000 footmen” mustered by ”baptized Croa-
tia” in the irst half of the 10th century has been long held to be both authentic and credible
by Croatian historians. Analysing the historiography of the problem, the author traces the
use of these data by previous Croatian historians mostly in the composition and justiicati-
on of the grand narrative of Croatian ruler Tomislav (ca. 910 – ca. 928). he irst to point
to excessiveness of these numbers was Slovenian historian B. Grafeanuer who initiated
a stream of criticism in 1952. His view was soon accepted by the Serbian Byzantinist B.
Ferjančić (1959) and Croatian medievalist N. Klaić (1971). Although widely disseminated
through popular publications and defended by certain Croatian scholars (e.g. V. Košćak and
J Lučić) as authentic, the data came to be regarded with the utmost caution and inally radi-
cal scepticism by the majority of scholars in the 1980’s and 1990’s. Radical deconstruction
of the”literal reading” of DAI 31.71-72 gave place to two prevailing attitudes: many eminent
scholars (e.g. N. Klaić and T. Raukar) accepted the report as symbolically testifying to the
strength of the Croatian state in the early 10th c. whilst some scholars attempted to recon-
struct the possible ”real” size of the Croatian army in the early Middle Ages. Byzantinist I.
Goldstein thought that the numbers were ”up to ten times exaggerated” whilst the expert in
military history A. Nazor, in series of articles, pointed to the realism of smaller numbers. On
the basis of his analysis of both geographic and demographic parameters for early medieval
Croatia he proposed ”up to 10,000 soldiers” as the maximum number that a Croatian 10th
century ruler could have mustered.
he question of the credibility of the Porphyrogenitus’ report was recently raised by Serbian
historian T. Živković, who proposed a completely new reading of DAI 31. 71-72. Based
on his analysis of the Cod. Par. Gr. 2009, Živković concluded that all previous scholars
(including the most recent editor of DAI, Gy. Moravcsik) misread the lines concerning the
numbers of Croatian land troops. Rather than the traditional reading of the fragment as
Ὅτι ἡ βαπτισμένη Χρωβατία ἐκβάλει καβαλαρικὸν ἕως τῶν ξ χιλιάδων, πεζικὸν δὲ ἕως χιλιάδων
ρ; he proposed that it should be read as „ Ὅτι ἡ βαπτισμένη Χρωβατία ἐκβάλει καβαλαρικὸν
32
T. VEDRIŠ, POVODOM NOVOG TUMAČENJA VIJESTI KONSTANTINA VII
pOrFirOGeNeTA O SNAZi HrVATSKe VOJSKe
ἕως τῶν ξ ἀλάγια, πεζικὸν δὲ ἕως χιλιάδων κ“. Assuming that the abbreviation ᾷᾳ should not
be implied to indicate ”thousands”, but stand for ἀλάγια, Živković developed his argument
that Constantine described the Croatian horsemen with the term used for contemporary
Byzantine cavalry units. On the basis of the fragment of Leo VI Taktika, he concluded that
Porphyrogenitus actually had in mind between 3,000 and 4,000 horsemen. Again assu-
ming that the whole report was authentic, and rejecting the number of 100,000 footmen as
implausible, Živković also interpreted the number of footmen ρ (100) as being, by mistake,
written instead of κ (20) by the scribe of Cod. Par. Gr. 2009. Relying on that proposition
and inding the new number more acceptable, he proposed that the number of footmen
should be read as 20,000.
Starting from the point that Živković’s interpretation of ᾷᾳ as meaning ἀλάγια might be
plausible, the author, however, argues that it is impossible to deine the exact number of
horsemen described as 60 allagia. Based on a close reading of Leo VI’s fragment and consid-
ering imprecise use of the term ἀλάγιον in contemporary sources, the author concludes that,
although it provides no “proven” or precise data, the presented interpretation (if accepted)
provides a very valuable frame of reference for discussion not only concerning the size of
the Croatian army, but also the organisation of society and even the extent of the rule of
Croatian early 10th century princeps.
33
