Knjiga “Mali princ” koju napisao francuski autor Antoine de Saint- Exupery i koja je davne 1943. izdana u Americi i na još 436 jezika, dijalekata, poddijalekata, mrtvih i umjetnih jezika, danas je jedna od najprevođenijih i najčitanijih knjiga na svijetu. Kako zvuči “Mali princ” na čakavskom narječju možete doznati večeras u 19 sati na aerodromu na Grobnik. Uz standardno hrvatsko izdanje na književnom jeziku, Mali princ je jos obajvljen 2018. na kajkavskom dijalektu. Čakavsko izdanje knjige “Mići Princ” adaptirala je Tea Perinčić, a za pokretanje ovog projekta zaslužan je Svetozar Nilović Tozo, suosnivač i voditelj riječkog Peek & Poke muzeja.
Kroz nastanak ove adaptacije vodit će vas Irena Grdinić, a lokacija promocije knjige nije slučajna. Naime, Antoine de Saint-Exupery poznat je i kao zaljubljenik u avione i bio je pilot francuskog zrakoplovstva. Zato, promocija „Mićiga Princa“ odvit će se među avionima kao hommage ovom piscu.
“Iako prevodim na vlastiti, materinski, jezik, tj. idiom koji cijeli život koristim, izuzetno mi je teško. Budući da je jezik »živi organizam« koji je podložan stalnim promjenama, ponekad mi je teško raspoznati kod određene riječi radi li se o nekoj riječi koja je iz govora mjesta iz kojeg dolazim ili mi je jednostavno »ušla u glavu« iz neke druge inačice, odnosno drugog mjesnog govora čakavskog dijalekta. Osim toga, neke stvari se ne mogu prevesti samo s jednom riječi, stoga se koristim i doskočicama, tako da ponekad vrlo opisno i s više riječi prevedem neku situaciju, a kad ni to nije moguće, posežem za nekom riječi iz standarda. Također, mnogi izrazi u čakavskome vezani su za neke prošle, tradicijske oblike življenja, a s druge strane je siromašan onim terminima koji se vezuju za život suvremenog čovjeka, stoga i u tom slučaju posežem za riječima iz standarda”, kazala je Tea Perinčić nedavno za Novi list.
U ovoj velikoj priči sudjelovali su i Miljenko Mrvčić, Tea Rosić i nona Anica, Ivana Marinčić , Gloria Fabijanić-Jelović, Dino Marković, Vava Simcich, Vlasta Juretić, Irena Grdinić, Ermina Duraj i Primorsko-goranska županija.
Komentari