Zrinsko-frankopanska urota
Zrinsko-frankopanska urota, bio je pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca u razdoblju od 1664. do 1671. godine.[1] Pokušali su oduprijeti se nastojanjima bečkog dvora pod Leopoldom I. da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.
U Hrvatskoj se sudionike te urote nakon rasprada Austro-Ugarske smatra borcima za nacionalnu slobodu, a tako ih se sagledava i u Mađarskoj.
Habsburgovci su od prve polovice 16. stoljeća koristili Mađarsku i Hrvatsku kao bojno polje za teško ratovanje s Turcima, ali nisu pokazivali nimalo predanosti cilju da se povrate područja koje je bilo zauzelo Osmansko Carstvo. I na područjima Mađarske i Hrvatske, nastojao je bečki dvor nametnuti u ono doba suvremen apsolutistički način vladavine - gdje je monarh upravljao ne obazirući se na prava plemstva i plemićkih sabora.
Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod u bitci kod samostana sv. Gottharda blizu Mađarsko-austrijske granice 1. kolovoza 1664. godine, ali tu pobjedu - izvojevanu spretnim korištenjem slabijih snaga protiv brojnije turske vojske - car i kralj Leopold I. nije iskoristio na način da bilo što vrati Mađarskoj i Hrvatskoj, nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč svojom politikom onemogućio zakonito izboriti se za svoja prava, hrvatski i ugarski vođe su se udružili da ostvare svoja prava pobunom. Feudalci u Mađarskoj i Hrvatskoj su, uz to, htjeli stati na kraj centralističkim i germanizatorskim težnjama Habsburgovaca koje su išle na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva.
Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj (hrvatski ban od 1647. do smrti 18. studenoga 1664.) - kojemu je u srpnju 1664. godine pala moćna utvrda Novi Zrin, koju habsburške snaga nisu niti pokušale deblokirati - a palatin Franjo Wesseleny u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje, kod tradicionalnih habsburških suparnika u Francuskoj i Poljskoj; naposljetku čak i s Turskom. Kako je tada francuski kralj Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenoga 1664. godine, ↓1 ulogu vođe urote preuzima njegov mlađi brat Petar.
Zrinski su svog čovjeka od velikog povjerenja Franju Bukovačkog poslali na pregovore s Francuzima u Mletcima 1664. godine. Pregovarao je s francuskim poslanikom Petrom de Bonsyjem, bez osobitog uspjeha: Francuzi su obećali jedino novčanu pomoć.[2] Od Luja XIV. je, doista, na samom početku urote bilo stiglo Nikoli Zrinskom 10.000 talira.[3]
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, u vezi s glavnim mađarskim vođama. Kada je 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja o načinu vođenja urote.
Budući da nisu uspjeli pregovori s Francuskom, Zrinskog je Bukovački nagovorio da se pregovara s Osmanskim Carstvom.[2] S Osmanskim Carstvom Bukovački je pregovarao u Solunu i na Kandiji sa samim sultanom Mehmedom IV. u prosincu 1669. godine.[4] Urotnici su ponudili da će postati osmanski vazali i plaćati sultanu danak od 12.000 talira godišnje; zauzvrat bi Mađarska i Hrvatska dobile status kakvoga su primjerice imali Erdelj i Moldavija.[5]
Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog kraljevstva koje se pozivalo na svoja prava zajamčena Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova.
Prokazivanje urotnika došlo je i preko drugih kanala: za Urotu je na osmanskom dvoru saznao habsburški poslanik na turskom dvoru Ivan Casanova.[2] Zavjera je bila otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak. Bukovački, koji se u veljači 1670. godine vratio u Hrvatsku uvjeren da će Turci u rat s Austrijom, nije znao da Osmansko Carstvo ipak neće zaratiti s Austrijom, niti da je bečki dvor otkrio urotu, pa je - ne čekajući sultanovu poruku o odluci da osmanlije krenu u rat s Austrijom, koju je trebao dobiti preko bosanskog paše - pokrenuo ustanak u Turopolju i Banskoj krajini protiv Habsburgovaca. Ustanak nije uspio pa je pred slom pobjegao u Tursku.[2] Petar Zrinski i Krsto Frankopan su se umjesto bijega na osmansko područje odlučili predati, te su se uputili prema Beču sa slabom nadom da bi mogli biti pomilovani.
Car i kralj Leopold I. je hrvatske velikaše 1670. godine dao odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba za kazneno djelo "uvrede veličanstva" (koje je obuhvaćalo pripreme oružane pobune i kontakte sa stranim silama) je bila poduprta dokazima (tako, vjerodostojnim pismima urotnika) povodom kojih je osuda mogla glasiti jedino - smrt. Car i kralj je odlučio da Zrinskog i Frankopana kao vođe kazni; brojne druge urotnike iz redova plemstva - tako Franju I. Rakoczija, zeta bana Petra Zrinskog - je pomilovao.[6]
Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. godine osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila, te su napisali oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) već je 1671. godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.[7]
Dne 30. travnja 1671. godine sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan te, istoga dana, Franjo Nádasdy i Franjo Bonis.[1] Nešto kasnije, 1. prosinca 1671. godine, pogubljen je i Erazmo Tattenbach.[1][8]
Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i mletački poslanik u Beču javio u Veneciju:
- »Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.«[9]
Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovica hrvatskih područja koja su još bile u sastavu "ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva" zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski književno-jezični krug Zrinskih i Frankopana - u kojemu je nastao važni spjev Adrianskoga mora sirena tiskan na hrvatskom jeziku 1660. godine, te iz kojega je 1661. god. izašao molitvenik Putni tovaruš - nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ u širokim slojevima stanovništva. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola III. Erdödy, hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.
I drugim su urotnicima oduzeli imanja. Na zauzimanje generala Ivana Josipa Herbersteina, car i kralj Leopold I. je nepuna tri mjeseca nakon smaknuća Zrinskih i Frankopana pomilovao urotnika Franju Bukovačkog i vratio mu posjede. Bukovački nije vjerovao Habsburgovcima i nikad se više nije vratio u Hrvatsku.[2]
Krajiški general, centralist Ivan Josip Herberstein (Johann Joseph Herberstein) planirao je hrvatske zemlje podložiti i pretvoriti u obične austrijske nasljedne zemlje. Za svoj plan uspio je pridobiti neke plemiće, krajiške časnike, među kojima je bilo i pomilovanih plemića sudionika urote. Premda je naizgled u svom planu koji je skovao i objavio još 1670. godine, Hrvatska bi se odvojila od Ugarske, to je zapravo bilo razdvajanje saveznika (protiv austrijskog centralizma, Hrvatske i Ugarske) i olakšavalo bi pretvoriti Hrvatsku u habsburšku nasljednu zemlju. Odbili su ga i zagrebački biskup Borković, Hrvatski sabor i većina hrvatskog plemstva, posebice više plemstvo na čelu s banom Nikolom III. Erdődyjem, inače protivnikom Zrinskog.[10]
Godine 1678. istaknuti mađarski pripadnik Urote, suprug Jelene Zrinske grof Imre Thököly, podigao je bunu u gornjoj Ugarskoj, te je postao turskim vazalom: na osmanskoj strani će 1883. godine sudjelovati u Opsadi Beča, a nakon Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine - kada su Hrvatskoj napokon ispod turske vlasti vraćeni Slavonija, Srijem i druga područja, a također su prema sjeveru vraćena prostrana područja Mađarskoj - je sa suprugom Jelenom Zrinskom i brojnim svojim vojnicima "kurucima" otišao u izbjeglištvo u Istanbul.
Unuk Petra Zrinskog (sin Jelene Zrinske iz prvog braka s Franjom I. Rakoczijem) grof Franjo II. Rakoczy nakon izbijanja europskog Rata za španjolsku baštinu (1701.-1714.) pokreće Rakoczijev rat za neovisnost Mađarske, u kojemu mu je Mađarski sabor 1707. godine povjerio upravljanje neovisnom mađarskom državom, a 1711. godine Mađari su morali ponovno prihvatiti habsburšku vladavinu.
Barun Josip Vojnović planirao je podići ustanak u Lici radi osvete za smrt Zrinskog i Frankopana. Pomoć je pokušao naći kod Mletaka, u Napulju, Rimu i kod Osmanlija u Bosni, no nakon nekog vremena iza 1721. godine izgubio mu se trag.[11][12]
Godine 1907. Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz skupnoga groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je car i kralj Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku.[13] Dne 28. travnja 1919. godine, nakon što je po drugi puta izvršeno prekapanje groba, hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.[14]
Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".[15]
- Hrvatska pod Habsburzima
- Dan pogibije Zrinskog i Frankopana
- Ustanak u Turopolju i Banskoj krajini 1670.
- Franjo Bukovački
- Ivan Josip Herberstein
- Franjo Frankulin
- Nikola III. Erdödy
- ↑1 Po službenoj inačici usmrtio ga je podivljali ranjeni vepar, ali sumnjalo se kako je u tu smrt bio umiješan bečki carski dvor.[16]
- ↑ a b c Hrvatska enciklopedija: Zrinsko-frankapanska urota, pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ a b c d e Redakcija (1989.): Franjo Bukovački Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. svibnja 2016. (Wayback Machine), Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
- ↑ "Zrinsko-Frankopanska zavjera (1664-1671)", Josip Adamček, (u "Hrvatski knezovi Zrinski i Frankopoani", katalog izložbe, Povijesni muzej Hrvatske 1971.)
- ↑ Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., ISBN 9539672813, str. 169.
- ↑ Josip Adamček, op. cit., str. 11.
- ↑ "Tijek postupka protiv Zrinskog i Frankopana", Mirjan Damaška, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 30, broj 1/2023, str. 153-190.
- ↑ Nikolina Mesić, POGUBLJEN I NIKADA ZABORAVLJEN Prije četiri stoljeća rođen je Petar Zrinski, pisac najljepšega ljubavnoga pisma, glas-koncila.hr, 27. lipnja 2021., pristupljeno 17. veljače 2025.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Zrinsko-frankapanska urota, pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 117.
- ↑ Mladen Švab: Ivan Josip Herberstein, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
- ↑ Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.
- ↑ Radoslav Lopašić, Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Matica hrvatska, 1888., archive.org, digitaliziralo Sveučilište u Torontu, str. 85.-94.
- ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
- »1907. – Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" donosi zaključak da se kosti pogubljenih hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz Bečkog Novigrada prenesu u domovinu Hrvatsku. - iz skupnog zapuštenog groba ekshumirali su zemne ostatke i 24. travnja 1907. pohranili ih u novi privremeni grob, no Franjo Josip I. osobno je zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku.«, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
- »1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.«, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ Rudolf Spiegler (1885-1980): u povodu 130. obljetnice kipareva rođenja, autorica izložbe i kataloga Tatijana Gareljić, mdc.hr, fusnota 8 na str. 5., pristupljeno 11. rujna 2017.
- ↑ Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, prir. Ivan Mužić, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010., ISBN 978-953-6803-25-5, str. 151.:
- »Nakon tajanstvenog ubojstva bana Nikole Zrinskog, koje je očito organizirao bečki dvor metkom u leđa inscenirajući nesretan slučaj prilikom lova, (...)«
 | Wikizvor ima izvorni tekst Moje drago serce |
- Posljednji Zrinski i Frankopani: uspomeni hrvatskih mučenika Matica hrvatska, zbornik, skupina autora: Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Rudolf Horvat, Cherubin Šegvić, Ferdo Rožić, Velimir Deželić, Jovan Hranilović, Fran Ilešič, Emilij Laszowski i Oton Iveković, Matica hrvatska, Zagreb, 1907.